U ovoj se raspravi nastoji svrstati izvore prednosti zaključivanja zapisa s obzirom na govorenu riječ, kako se ustoličio u filozofiji. Slijedeći racionalističku tradiciju, Gottlob Frege predlagao je projekt pojmovnog zapisa (Begriffsschrift) za koji ga je inspirirao aritmetički račun. Kada je do toga došlo, pokazalo se da željena arhitektura neće biti na svojem mjestu ako joj u osnovi ne bi bio neke vrste nekonzistentan oslonac. Da bi izbjegao ovu zagonetku, Russell je u svojoj teoriji tipova predložio slojevit pristup jeziku, koji je uveo predmetni jezik i nekoliko meta-jezika. Bio je to još jedan zorni kut u traženju značenja i objašnjenju jezičke spoznajne moći. Frege se toga latio svojim razlikovanjem smisla i značenja. Značenje je nastojao strogo znanstveno zasnovati, iako je uvijek iznova nalazio na govor kao na svoju granicu. I naposljetku, tu je iznikao i spor u pogledu određenih opisa kojim se bavio Russell i P.F. Strawson. Prvi je priskrbio osnovu filozofske analize na osnovi pretpostavke da jezik u prvom redu opisuje svijet, dok je drugi upozorio na bogatu komunikacijsku moć jezika sa svim mogućim upućenim pretpostavkama. To je u suprotnosti sa svođenjem neposrednog pristupa jezika prema svijetu uz pomoć Russellovog logičkog vlastitog imena u kojem se željena logičko-jezička jezgra iskazuje kao pokazni izraz koji ne dopušta ni smisao, kao ni govor ili jezik.