Vinko Ošlak – SEIZMOGRAF OSJETA

U Sloveniji u nakladi Obzorja objavljena 1977. godine, tek je 2021. godine jedna od najznačajnijih zbirka poezije pjesnika, esejista i prevoditelja Vinka Ošlaka pod nazivom Seizmograf osjeta prevedena na hrvatski jezik. Zbirka je podijeljena na devet poglavlja: Zavičajne skice, Jutro, Konji, Posjeti Tisnikaru, Zagađenje zemlje, Otpaci, Zagađivanje razuma, Zagađenje križa i Zagađenje srca. U kratkim pjesmama pisanim kratkim stihom pjesnik iznosi kritiku suvremenog svijeta i odnosa prirode i čovjeka, što se, primjerice, može vidjeti u sljedećim stihovima: »Cvijet pita: / – Što je beton? / Vrana odgovara: / – To je siva tvrdoglava tvar, / koja stvrdnjava čovjekove želje / u kalup / otrovanih vremena.« Kritika seže do zagađivanja okoliša, tehnike i tehnologije, međuljudskih odnosa, otuđenosti, odnosa čovjeka prema samome sebi, društva i dr. Poseban je naglasak stavljen na tehniku, odnosno njezinu kritiku, što se očituje u izboru motiva: »opruge«, »čelik«, »miješalica«, »električna struja«, »beton«, »stroj«, »željezo«, »čavli«, »lanci«, »oksidacija« itd. Zbirka kreće od pretežito dominantnih motiva prirode pa prema sve više tmurnijim, a to i sami naslovi poglavlja sugeriraju. Zbirku krase kršćanski i biblijski motivi, a cijelom zbirkom dominira motiv krvi, ali i motiv svjetlosti. Dakle, naglašena je ambivalencija između prirode koju simbolizira svjetlost i čovjeka koji pati zbog vlastitih postupaka, odnosno povijesnog trenutka u kojem se nalazi. Pesimistični pogledi na svijet očituju se u stihovima: »Ubojstvo: / zamisao svijeta…«, »Previše smo gledali u strop / i nismo vidjeli / kako su naše stope / sve više lutale.«, »Uokolo uglova / Leže istrunule riječi, koje su ljudi u žurbi / nemarno izgovorili.« i sl. Također, autor se, kao što se to može vidjeti iz njegove biografije, koji zbog političke i ekonomske situacije migrira is Slovenije u Austriju, kritički osvrće i na socijalizam i njegove posljedice. Nesklad i neharmoniju u postindustrijskom društvu prikazuje spajanjem naizgled nespojivih pojmova i fraza, npr. »željezna jabuka«, »pozlaćeni okvir udjenute slobode«, »Bazgin cvijet / je pismo svijeta«, »Grob i čempres / su mjera svega:«, »Kroz šume vrši električna struja« i sl. Spajanjem apstraktnih pojmova s konkretnim, fizičkim postupcima ukazuje na protuslovlja, primjerice: »Površan pozdrav / puzi glibom«. Sam naslov zbirke Seizmograf osjeta govori o dubini osjetilnosti i osjećaja koji se javljaju pri čitanju ove poezije. Autor pokušava čitatelja kritički osvijestiti o promjeni koju je suvremenost donijela, a koja se uzima zdravo za gotovo, bez promišljanja. Ova je zbirka podsjetnik na mogućnost i potrebu vraćanja čovjeka k prirodi samoj.

Ksenija Premur – JEDRA NA PUČINI

Jedra na pučini zbirka je poezije autorice Ksenije Premur i uključuje sabrane pjesme od 2006. od 2020. godine. Zbirka obuhvaća pjesme iz šest prethodno objavljenih zbirki Od obale do obale (2006), Madrigal za ljeto (2008), Krhotine kineskog porculana (2010), Snovi nagog tijela (2012), Svjetionik (2018) i Vinogradi u praskozorje (2020). Budući da zbirka sadrži opus više od 15 godina stvaralaštva, to se očituje i u raznolikosti tematika, motiva i atmosfera. Zbirka Od obale do obale posvećena je egzistencijalističkom promišljanju o životu, smrti, sudbini i sl. Iako zbirka započinje sjetom, pesimizmom i melankolijom, završava, kao što i podnaslov “I još tri – za djecu i one koji još, srećom, nisu odrasli” sugerira, u nadi i razigranosti koje kulminiraju u završnim ljubavnim pjesmama posvećenima Srebrnom vitezu. U Madrigalu za ljeto pjesme su pretežito ljubavne i erotske tematike te često povezane i uklopljene u opise i metafore o prirodi. Prožete su, za autoricu već standardnim, filozofskim rječnikom i motivima prirode, kao što su to more, voda, cvijeće itd., a posebna je pozornost usmjerena na ljudsko tijelo i žudnju te Petera, misterioznog lika koji se provlači cijelom zbirkom. Krhotine kineskog porculana pak generalno imaju više satiričan ton, tematika je pretežito socijalna, a gotovo je svaka pjesma geografski smještena. Radi se o razmatranju društvenih uređenja i lirskim opisima svakodnevice koji se odvijaju paralelno s intimnom i ljubavnom tematikom, a sve još protkano motivima prirode. Snovi nagog tijela poput svojevrsnog lirskog filozofskog diskursa propituju odnos smrtnosti i besmrtnosti, vječnost, Boga, kozmos. Pjesme su obogaćene mitološkim i biblijskim motivima, toponimima te lirskim opisima gradova i prirode. Svjetionik odražava pomak autorice od ljubavne i erotske tematike prema metafizičkoj tematici koja se usmjerava vječnosti, vremenu te odnosu neba i zemlje. Proširenje samog fokusa autorice s intimnog i refleksivnog na metafizičko popraćeno je simplifikacijom samog pjesničkog izraza koji se okreće filozofskom odstranjujući suvišno u korist svoje tematike. Kroz zbirku Vinogradi u praskozorje dominiraju motivi kao što su zora, svanuće pa i praskozorje koji odražavaju autoričin pomak od filozofskog rječnika ka više slikovitom prožetim pejzažnim motivima, no korijeni filozofske misli i dalje se zadržavaju. Na to nam ukazuje sam motiv vinograda i grožđa koji se predstavljaju kao mjesto stapanja neba i zemlje, mjesto koje spaja fizičko i metafizičko. Vrijednost zbirke Jedra na pučini leži u različitosti koja svakim ponovnim čitanjem obećava obogatiti čitateljsko iskustvo. Ovo je zbirka koja se čita na mahove zato što čitatelju pruža čitav spektar emocija i impresija, a prikladna je, upravo zbog svoje raznolikosti, u gotovo svakoj prilici.

Alozija Zupan Sosič – TEORIJA PRIPOVIJESTI

U 20. stoljeću teorija u književnosti bila je povezana s dva tipa tumačenja. Prvi je uključivao široko shvaćene načine tumačenja biti književnosti i uvođenje reda u to tumačenje, dok se drugi nadovezivao na postupke prekomjernog formaliziranja kojem sam tek nerado posvećivala pozornost. Ako je prvi način potjecao iz uvjerenja o tome da teorija proširuje naše znanje o konstrukciji književnog djela, o autoru i interpretaciji, druga je općenito izbjegavala teoriju zbog uvjerenja da se književnost može čitati i razumjeti i bez teorijskog znanja. Otpor protiv teorije bio je čak povezan i s uvjerenjem da teorija stvara još jedan jezik (diskurs) uz čiju pomoć možemo opisati druge jezike, npr. jezik književnog djela i jezik interpretacije, odnosno književne kritike, što znatno povećava gomilanje jezika i njegovih slojeva, te tim nagomilavanjem prouzrokuje udaljavanje od najznačajnijeg – od same književnosti. Iako je teorija književnosti uvijek bila kontroverzna, unatoč svojim aporijama i ambivalentnostima uvijek se plodno razvijala jer upravo 20. stoljeće karakterizira najveći broj teorijskih pravaca, škola i gibanja. Paradoksalno, upravo je to razdoblje (u najvećoj mjeri kraj 20. stoljeća) izazvalo najviše zanimanja za teorijsku problematiku, a snažan val publikacija nakon proglašenja kraja njezinog tradicionalnog oblika stvorio potrebu za reformiranjem teorije. Kraj njezinog tradicionalnog oblika obuhvaćen je već u samom konceptu postmoderne, konceptu stanjivanja nekadašnjih kategorija žanra i diskursa jer se današnji način pisanja jednostavno naziva teorijom i predstavlja sve ili ništa od „tradicionalne teorije“.

Janez Vrečko – SREČKO KOSOVEL, MONOGRAFIJA 2. DIO

Kosovel je odličnim poznavanjem ruskog konstruktivizma snažno obilježio suradnike i prijatelje. Godinu dana nakon njegove smrti, godine 1927, u tršćanskom je konstruktivističkom ambijentu, upravo njegovom zaslugom došlo do pomirbe u sporu između supremalista i konstruktivista, što je teoretskom sintezom suprematizma i konstruktivizma pokušao EI Lisicki još godine 1921. Bijelim kvadratom, obješenim na nevidljive uzice pod stropom ambijenta ikoni modernog slikarstva, Malievičevom Bijelom kvadratu, bilo je oduzeto breme slikarske kompozicije te je bila uspostavljena granica između estetike podređene uokvirene slike i konstrukcije kao oblikovanjem novog prostora. Statičnost Malevičevog djela kasnije je, kako bi to vjerojatno prepričao Kosovel, rasla u prostor te se prelijevala u pokretnu konstrukciju. To znači da je Malevič upravo unutar Tršćanskog konstruktivističkog ambijenta prvi put oslobođen od povijesnog bremena što mu ga ne natovario Tatlin kad je njegovo djelo označio kao “sumu svih grešaka u povijesti slikarstva”. To su činjenice koje Tršćanski konstruktivistički ambijent postavljaju među najznačajnije događaje u povijesnoj avangardi uopće. Spor koji je počeo u INHUK-u između Kandinskog i Rodčenka nastavljao se između Kandinskog, Moholy-Nagyja i Gropiusa na Bauhausu te je isto prenio na spor Černigoj – Kosovel u Ljubljani, bio je konačno razriješen. Willetova teza da ispod linije Beč – Budimpešta nije bilo avangarde, doživjela je cjelovit poraz. Izvan Sovjetskog saveza upravo je Kosovel zaslužan za to što je konstruktivizam jedan od svojih vrhunaca doživio u njegovim konsima. I Kosovel je iz toga bio svjestan, jer je s tim u vezi u manifestu Mehanikom pisao o događajima koji su se dogodili prvo u Sloveniji, svoj život je shvaćao kao “slovenski, suvremen, europski i vječni”. Kosovel, dakle, nikada nije pripadao književnoj provinciji, jer njegov primjer u cijelosti demantira tezu da je konstruktivizam dosegao značajnije rezultate prvenstveno u likovnoj umjetnosti i arhitekturi, dok u književnosti nije imao širi europski utjecaj. Intenzivna ali kratka Kosovelova politička faza, koja se postavila u službu revolucije, kao što se to dogodilo i brojnim ruskim, francuskim, češkim, poljskim, njemačkim i drugim avangardnim pripadnicima avangarde, završila je Kosovelovom smrću. Umro je prerano da bi mogao doživjeti doktriniranost tridesetih godina, koja je sukobom na ljevici u Sloveniji ipak završila drugačije nego drugdje u tadašnjoj Jugoslaviji. Kosovel se u zadnjoj godini. A posebno u zadnjim mjesecima svog života kretao između pjesnickog i političkog, između konsa i integrala. Pred gradskom publikom se u zadnjem kasnije odgođenom predavanju, želio ponovo pojaviti kao konstruktivist, što je od iznimnog značaja za razumijevanje Kosovelovog konstruktivizma. Stoga podrobno analiziramo Kosovelove javne nastupe i slijedimo njihovu sve veću političku angažiranost, što je dovelo do tihe zabrane njegovog javnog djelovanja koja se poklopila sa njegovom smrtnom bolesti.

Tomo Virk – ETIČKI OBRAT U ZNANOSTI O KNJIŽEVNOSTI

Kada su približno 1990. godine u SAD-u objavljene Etika čitanja Josepha Hillisa Millera, S kojima se družimo Wayna C. Bootha i Znanje ljubavi Marthe C. Nussbaum – tri knjige koje su naišle na široki odjek, a koje su se svaka sa svojeg gledišta i po svojoj metodi latile odnosa između književnosti i etike – potaknuta je bila prava poplava sličnih knjiga i rasprava i u američkim akademskim krugovima ubrzo je razglašen »etički obrat u znanosti o književnosti«. Pojava je nadaleko bila ponajvećma izrazita u SAD-u i u Ujedinjenom Kraljevstvu, djelomice je obuhvatio i njemačku i francusku znanost o književnosti, a nešto kasnije kinesku i južnokorejsku, dok se drugdje nije uvriježila tako dominantno. Središnja uloga sjevernoameričke humanistike svejedno joj je posljednjih desetljeća zajamčila globalni značaj i utjecaj koji je naposljetku sezao i u Sloveniju. Posljednjih godina tu su se održala dva znanstvena simpozija na temu književnosti i etike, a pred nama je i prva slovenska monografija koja se bavi njome. Virkova knjiga predstavlja i kritički vrednuje neke najznačajnije tematizacije književnosti i etike u sklopu etičkog obrata koje su naišle na široki odjek. Najviše pozornosti pripada M. Nussbaum, W. Boothu, A. MacIntyreu, H. Meretoji, J. Phelanu, W. Mülleru, A. Nünningu, E. Levinasu, J. Derridi, P. de Manu, J. Hillisu Milleru, G. C. Spivak in Nieu Zhenzhau. U svakom od njih Virk ponajprije izdvaja jezgru njihovog doprinosa etičkoj znanosti o književnosti, potom njihove teorije kritički vrednuje i upozorava na zamke s kojima se suočavaju etički pristupi književnosti uopće. Kako ističe već u uvodu, u ovoj knjizi Virk ne želi uspostavljati svoj vlastiti model etičke znanosti o književnosti (nešto takvo nagovješćuje u najboljem slučaju za budućnost), već se usredotočuje prije svega na kritičku analizu etičkog obrata. Pa ipak, u zaključku iznosi nekoliko prijedloga o tome kako ukloniti neke načelne manjkavosti etičke znanosti o književnosti. Ono što pogađa suvremeno metodičko književno-znanstveno pitanje, bavljenjem pitanjima etike Virkova znanstvena monografija u Sloveniji zaorala je ledinu. Podrobno se upućuje aktualnim svjetskim događanjima na tom području, ali istodobno po svojoj prirodi nije panoramska, već problemska, analitička i kritička. Nije samo izvjestan uvod u etičku znanost o književnosti, već unatoč autorovoj suzdržanosti glede toga – značajan doprinos njoj. Virkova se knjiga, koja naširoko otvara vrata suvremenim znanstveno-književnim trendovima, svejedno čini u većoj mjeri povezana s tradicionalnom, klasičnom humanistikom.
dr. Tone Smolej

Gregor Podlogar – SVIJET I SVIJET

Pjesnička zbirka Svijet i svijet, Podlogareva peta samostalna pjesnička po žanru, obuhvaća trilogiju o pjesničkom istraživanju svijeta i njegovom izricanju slijedom tradicije koja započinje avangardnim pjesničkim pokretima (početkom 20. stoljeća). Nakon Milijun sekundi bliže (2006.) i Vesele nove uši (2010.) Svijet i svijet (2016.) pokušaj je, eksperiment kako metaforički obuhvatiti filozofsku diferenciju kojom se bavila i nadalje bavi niz mislioca. Pa ipak, ni jezik ni način prilaženja pjesničkog ja prema svijetu nije usmjeren u filozofiju i njezin rječnik: pjesme nisu ispisane kroz optiku pjesničkog modernizma kojeg ta tema često posebno zanima, već pjesme kroz različite postupke (višeglasje, grafike slike pjesama, citiranje, itd.) izriču ne samo razliku između ja i svijeta (filozofski rečeno: bića i bivstvujućeg), već i između svjetova, riječi, pogledima, osjećajima i drugim.

Srečko Kosovel – OTVORENO.02: izabrane pjesme i misli

OD KOZMOSA DO SMRTI
Otvorimo prozore i udahnimo svježi zrak uvijek iznova aktualne poezije jednog od najvećih slovenskih pjesnika i predstavnika književnog konstruktivizma Srečka Kosovela (18.3. 1904, Sežana – 27.5.1926, Tomaj). U izboru Kosovelovog djela pod naslovom OTVORENO.02 na 160 stranica isprepliću se pjesme i pjesme u prozi s izabranim mislima iz dnevnika, pisama, eseja i predavanja. U središte je smješten Kosovelov manifest Mehaničarima! Izbor nam predstavlja raznolike književne žanrove i stilove u kojima je pjesnik stvarao: od avangardnog konstruktivista i društveno angažiranog pjesnika, koji je svjestan značaja i zadatka umjetnosti i kritički promišlja društvo u kojem živi, do pjesnika ekspresionista, te baršunastog liričara koji se pod šumom civiliziranog svijeta rado zatječe u samoću svojeg matičnog Krasa i traži utjehu u samoći, ljubavi, žudnji i nadi u ljepši svijet, svijet ljubavi, istine, pravde i etike. Knjiga džepnog izdanja namijenjena je da je čitatelj u džepu odnese bilo kamo i tako bilo kada čita pjesnikove tekstove koji su uslijed svoje aktualnosti uvijek moderni, suvremeni, slovenski, europski i vječni, kako je o samome sebi bio uvjeren i sam Srečko Kosovel. Zbirku je objavilo Društvo Konstruktivist iz Sežane. Kosovelove pjesme i ostale misli izabrala je i uredila Mateja Kralj koja je i skrbnica Kosovelove memorijalne sobe u rodnoj kući pjesnika u Sežani. Dizajn potpisuje akademski slikar Simon Kastelic. U prijevodu Ksenije Premur Kosovelove izabrane pjesme i druge tekstove možemo čitati i u hrvatskom prijevodu u knjizi Otvoreno 0.2 koja je objavljena u studenom 2020. godine u suradnji Društva Konstruktivist sa Nakladom Lara iz Zagreba.

Goran Gluvić – SAMO KORACI U KIŠI

Pjesnik Goran Gluvić dosada je izdao četiri zbirke pjesama, koje su naišle na velik odjek, a u kojima je progovorio na svojevrstan pjesnički način. Sa svakom zbirkom donio je nov i svjež poetski naboj.
Tako je i u zadnjoj zbirci Samo koraci u kiši. S konglomeratom različitih pjesničkih vrsta, od klasičnog soneta do jednostavnog songa, ispovijeda svoje viđenje današnjeg svijeta i prostor čovjeka naših dana, koji je prvenstveno prostor vlastitog tijela i opseg duše kao središta i prelamanja. Novo pjesničko razmišljanje izriče riječima iznova na posve samostalan način: kao da bi se u njemu povijesnim sjećanjem i ironičnim promišljanjem pretočila sva svojevrsna potresenost uslijed čovjekove nemoći u suvremenom postvarenom svijetu. I kako su čovjek i njegovo bivanje u tom divljem ritmu svijeta promrzli od skepse, tako se i usred talasanja nemoći pjesniku na gotovo iracionalnom, ali ipak i emotivnom obzorju odastre barem naizgled spasonosni otok: ljubav. Izvjesna imanentna skepsa i u okružju erotskih zanosa i odabranih užitaka pjesnika nije nestala: ako ne drugačije, sveudilj ostaje razvidna u rezignirajućim komičnim, autoironičnim nadzorima; izvjesni zanos smješten je na stvarno tlo autorefleksije.
To je u pravom značenju te riječi moderna, otvorena poezija, primjerena i za onaj krug čitatelja koji suvremenu poeziju uslijed njezinog poniranja u hermetičke slojeve jezika, sve više zanemaruju. To je poezija za estetske hedoniste kojima je pri srcu skeptična autorefleskija, humor, paradoksi, duhovitost; drugim riječima, poezija usidrena u današnje vrijeme, kritički otvorena u odnosima s poviješću i tog stajališta usidrena u nasljednike slovenske pjesničke baštine posljednjih desetljeća.

Ksenija Premur – VINOGRADI U PRASKOZORJE

Nova pjesnička knjiga pjesnikinje Ksenije Premur „Vinogradi u praskozorje“ sastoji se od nekoliko dužih poema: Vinogradi, Praskozorje, Zora, Svanuće, Svitanje, Moire i Vjenčanje neba i zore u osvit. Autorica se nadovezuje na prethodnu knjigu „Svjetionik“. Temeljna dihotomija u toj knjizi bila je odnos vremena i vječnosti, nebeskog i zemaljskog. Kao i u „Svjetioniku“, autorica i dalje nastavlja pisati vrlo pročišćenim izrazom u kojem dominiraju ovaj puta, ne toliko filozofemi, već izrazita slikovitost, prozračna metafizika u kojoj je upravo odnos neba i zemlje os oko koje ona stvara cikluse koji se nižu i čitaju u jednom dahu. Već iz samih naslova tih poema, uočljivo je da je autoričina inspiracija upravo zora, svanuće, praskozorje. Nije slučajno da se spominju vinogradi i grožđe, jer su simbolički prikazani kao mjesto koje spaja nebo i zemlju. Tako u pjesmi „Vinogradi“ nalazimo personifikaciju- grožđe pjeva „pjesmu/neba i zemlje/i mora između njih“ ili pak vinogradi narastaju „između neba i zemlje“.U istoj pjesmi spominje se i more koje se nalazi „između“, a nešto kasnije naglašeno je da u nebu „caruju/samo plavetnilo neba/i modrina mora.“ Upravo ta slika vinograda koji se „uspinju iz zemlje u nebo“ priziva ponovo simbol vertikalosti, baš kao što je to bio svjetionik u prethodnoj knjizi. To stanje između ocrtava se i filozofski “između biti i ne biti“. U pjesmi „Praskozorje“ nalazimo opoziciju zore i počinka, početka i kraja dana. Premur dojmljivo opisuje nizom slika, sinestetičkim doživljajem to buđenje prirode, cvjetanje, komešanje vjetrove, sve je ispisano u frenetičom ritmu kojim se želi dočarati čaroban trenutak početka, kao da je riječ o kozmogoniji. Pjesnikinja prati pomicanja u proljeće, u jesen: „…i komešaju blago talasanje/modrine mora iz dubina/tada je sve ukrašeno/bogato isprepletenom ogrlicom/božura nebo što se rascvjetalo“. No u isto vrijeme, praskozorje je i vrijeme za počinak za cvrčke koji su „probdjeli cijelu mračnu noć“. I u tim himnički ispisanih stihovima, autorica maestralno dočarava trenutak kad sve se budi i isprepliće, mjesec i drveće, more i galeb, prije nego se i sam grad prene iz sna. Svjetlost manihejski savladava tamu, „novi dan“ je sve steguo i obujmio, pa tako opet isto, sve do nove zore: „jer svemu jednom dođe dan/u praskozorje/u svanuće/u svitanje/u zoru/u sjaj novog dana.“ U istoj pjesmi koja se isprva čini kao da nije vezana za niti jedno konkretno mjesto, uz grad se spominje bazilika svetog Eufrazija. Ona se nalazi u gradu Poreču, u Istri, tako da dijelovi ove sakralne građevine bivaju poetizirani. Posebno se to odnosi na ranokršćanske mozaike, te na prikaz Krista. Pjesnikinja ovdje uz epitete sakralnosti, božjeg svjetla, tišine stvara posebnu atmosferu uzvišenosti, svečanosti. U toj pjesmi nalazimo i još jedan motiv koji će se kasnije još više poetizirati, a riječ je o vjenčanju. Naime, u praskozorje se odigrava „veliki pir neba i zemlje“, tada će se u piru „ovjenčati“ veličanstvenim prstenom. Posebno je zanimljivo da autorica na ovom mjestu koristi hiperbolički izraz za prikaz vremenitosti („svi satovi ovog svijeta/koji odbrojavaju/trajanje naših života“). Povezuju se zenit sunca i spokoj dana, plima i oseka, rađanje i umiranje. Upravo ovo potonje je temelj, jedini zakon kojem se svi moramo povinovati, zakon izmjene doba koji ide „uokolo i uokrug“. U praskozorje se i rađa biće, pa je metaforički ono označeno i kao početak čovjekova života. Pjesma „Svanuće“ je čista epifanija,opis stvaranja svijeta u jednom danu, veličanstvena metonimija. I u tom himničkom zanosu, obuhvaćeni su i cvijeće, more, sva bića „od majušnog mrava/do lava/kralja svih životinja/i hitre vidre/koja gradi brvna i jezerca/u propupalom nasadu/grančica drva i mulja/i nijedna riječ nije dostatna/da opiše cijeli svijet/ u samo jednom dahu/ u svanuće.“ U opisu tog stvaranja, autorica ponovo uvodi sinesteziju, spajaju se slike, zvukovi (pjev ptica) i mirisi, boje (cvijeće), nalazimo i opoziciju tame („mračne dubine mora“) i svjetla („sunce razdire okove tmine“). Kao što sam već u predogovoru za „Svjetionik“ napisala, Ksenija Premur je autorica koja piše i snažnu ljubavnu poeziju u kojoj se poetizira čežnja prema voljenom biću, žal za izgubljenom ljubavi. I u novoj knjizi nalazimo pjesme koje govore o sjećanju na vremena ljubavi, pjesnikinja bilježi sjetne trenutke kada „još jedna čarolija/ nestaje u prošlosti“. Ljubavnik je metaforički predstavljen kao „mornar moga srca“, ponovo se uvode hiperboličke slike (eskplozija sunca, „kao da obilaziš sve oceane“), nalazimo i čest motiv u poeziji pjesnikinjinoj, a riječ je o labirintu i to konkretno o onom iz grčke mitologije: „jer svanulo je/i velikim koracima/korača minotaur/negdje me čeka/u našem labirintu/u kojem se rascvjetalo/svanuće novog dana“. Zanimljivo je da postoji u pjesmi i refren koji se više puta ponavlja: „da te nema/ trebalo bi te izmisliti“. Njime se opisuje odmak lirske junakinje koja post festum opisuje stanje nakon završetka ljubavi, te ironiju koja se odnosi na nepouzdanost i razočaranje: „vabi te na novo putovanje/o kako su duga tvoja putovanja“ .U pjesmi „ Svitanje“ opjevana je „vječita ljubav neba i zemlje“, a zanimljivo je da je inspiracija autorici u biblijskom stilu, posebno se to odnosi na starodrevnu Pjesmu nad pjesmama. Opet se poetizira ciklus spajaja i razdvajaja ljubavnika u personificiranoj slici, vjenčavanje i rastajanje, kraj jednog i početak drugog praskozorja. Ponovo se, kao i u „Svjetioniku“ aludira na Japan kao na zemlju izlazećeg sunca, a spominju se i stradanje Hirošime, teško povijesno nasljeđe. I upravo kroz sliku progresa u kojoj čovjek „marno gradi novi svijet“ , ta zemlja ponovo se izgrađuje u „zemlju čarobnih miomirisa…“ I dobro pobjeđuje zlo, „izrasta nova pjesma/novo svitanje.“ I bez obzira na tu vječnu mijenu, niti jedan dan nije isti i to je upravo ono što Premur želi istaknuti. Time želi ničeanski naznačiti snagu čovjeka koji svojom kreacijom mijenja svijet, kao marni radnik. Pjesma „Moire“ podsjeća na to da pjesnikinja crpi inspiraciju u grčkoj mitologiji. One se kao tema pojavljuje zato jer je u „Vinogradima u praskozorje“ tema život i smrt, vrijeme i vječnost, tkanje života triju božica sudbine. Ostaje otvorenim pitanje da li zemaljska bića su stvorena da umru i u prah se pretvore ili pak žive vječno. No jedinstvene spoznaje nema: „tko bi to znao/u moirinovom tkanju/života i smrti“. Posljednja pjesma u knjizi „Vjenčanje zemlje i neba u osvit“ predstavlja ujedno i finale. Premur koristi terminologiju vezanu uz dramu kao književni rod. Spominju se kor, tragedija, uvertira, zbor, a sve to kako bi se kroz dramsku strukturu opjevalo vjenčanje neba i zemlje, koje vjenčava sam bog, a tu su i poganska božanstva. Postupkom gradacije autorica opisuje svu uznositost atmosfere svečanosti, buđenje prirode, oživljene, u praskozorje. Vjenčanje je ujedno simbol stvaranja, ali i slavljenje čovjeka, baš kao kreatora, jer i on u sebi nosi božansku iskru, i njegova djela svjedoče o čovjekovoj snazi i moći stvaranja, čiji simbol su u pjesmi spomenute „boticellijeve madone/vječno mlade i vječno lijepe“. Na kraju, Ksenija Premur je u ovom ne-vremenu ispjevala pravu himnu čovjeku, koji u svom biću povezuje zemaljsku i nebesku dimenziju. I zato knjigom „Vinogradi u praskozorje“ ona nastavlja svoj poetski niz i ne odustaje od humanističkih ideala i od estetičke Ljepote.

Lev Detela – OBEĆANA ZEMLJA

Obećana zemlja je nova pjesnička zbirka Leva Detele, pjesnika i književnika, rođenog u Mariboru 1939. godine koji više od pola stoljeća živi pretežno u Beču, a piše na slovenskom i njemačkom jeziku. Za svoje književno stvaralaštvo autor je nagrađivan nizom književnih nagrada, a neka njegova djela objavljena su i u prijevodima na strane jezike. U pjesničku zbirku Obećana zemlja, koja je podijeljena na devet samostalnih cjelina, čitatelja uvode Razglednice iz dvije autorove domovine, što upućuje na dvostrukost Detelinih životnih iskustava u razapetosti između Slovenije u kojoj je rođen i nove domovine Austrije, te svijeta. Zbirka djeluje kao zaokružena cjelina, iako se dotiče različitih sadržaja, koja su nastajala na brojnim autorovim putovanjima u sunčano Sredozemlje, u Sjevernu Afriku, na azijski Sinaj ili na Kanarske otoke – i kao suprotnost doživljajima u toploj Grčkoj ili Egiptu – u snijegom prekriveni češki predio uz Vltavu. Svoje osjećaje s različitih putovanja autor je oblikovao u pjesme i to je trajna nit-vodilja sveg njegovog pjesničkog stvaranja. Posebno opširan i kulturno-povijesno zanimljiv niz je pjesama pod naslovom Egipatska rapsodija koju je autor opremio brojnim napomenama o drevnom faraonskom i današnjem socijalno i politički potresenim Egiptom. U Detelinim lirskim ispovijestima s izrazito egzistencijalnom konotacijom uvijek iznova u dodanim napomenama očituje se gotovo enciklopedijski uokvireni značajni povijesni ogledi i spoznaje. To vrijedi posebice za ciklus Los Volcanes o izbijanju vulkana na atlantskom otoku Lanzarote 1730. godine i tim više za pjesmu Obećana zemlja po kojoj je naslov dobila ova zbirka za koju je autor prvom nagradom nagrađen na književnom natječaju tršćanske revije MLADIKA. U toj izrazito duhovno obojenoj pjesmi autor jasno i odlučno poseže za aktualnom problematikom terorizma, građanskih ratova i s time povezanim izbjegličkim valom koji ugrožava mirni razvoj svijeta. Pjesma je nastala prigodom posjeta još živućeg kršćanskog samostana Sveta Katarina pod Mojsijevom gorom na Sinaju.

Vinko Ošlak – POĐI I TRAŽI / POJDI IN IŠČI

Vinko Ošlak, rođen 1947. u Slovenj Gradecu, Slovenija, već je u djetinjstvu počeo pisati, a ubrzo nakon toga i prevoditi, i to najprije s engleskog i esperanta, a kasnije i s njemačkog. Piše na slovenskom, esperantu i djelimice na njemačkom. Najopsežniji dio njegovog opusa su dnevnici koje je prvih godine pisao na slovenskom jeziku, dok ih posljednjih godina piše na esperantu. Iz sve te građe dosada su objavljene samo dvije knjige na slovenskom i dvije na esperantu. Dosada je više od 40 knjiga na slovenskom, esperantu i hrvatskom prijevodu, te približno toliko prijevoda s engleskog, njemačkog i esperanta. Početke njegovog stvaralačkog rada predstavlja poezija, a kasnije je počeo pisati eseje, prozu, filozofska i teološka djela. Prva zbirka poezije Seizmograf osjeta objavljena je u nakladi Obzorja 1977. – druga pjesnička zbirka Pođi i traži nije objavljena na slovenskom jeziku izuzev nekoliko objavljenih pjesama na radiju i u časopisima, već je u cijelosti objavljena u hrvatskom prijevodu Ksenije Premur 2012. u Nakladi Lara u Hrvatskoj, a 2020. godine u istoj hrvatskoj nakladi objavljena je ista zbirka na izvornom slovenskom jeziku i hrvatskom prijevodu Ksenije Premur. Sadržajna karakteristika svih Ošlakovih djela, bez obzira na književni žanr, ono je što po uzoru na rusku književnost nazivamo „bogotraženjem“. Stilska je karakteristika u Ošlakovoj poeziji prednost poruke pred formom, u prozi poetična figuralnost jezika, u esejistici metoda paradoksa kao puta do sinteze koja se približava stvarnosti, a u dnevnicima otkrivanje značenja malih prizora, događaja i naizgled beznačajnih osoba u šetnji između „doma i svijeta“. Od 1982. Vinko Ošlak s obitelji živi i radi u Klagenfurtu.

Matjaž Potrč – ZAPIS I GOVOR

U ovoj se raspravi nastoji svrstati izvore prednosti zaključivanja zapisa s obzirom na govorenu riječ, kako se ustoličio u filozofiji. Slijedeći racionalističku tradiciju, Gottlob Frege predlagao je projekt pojmovnog zapisa (Begriffsschrift) za koji ga je inspirirao aritmetički račun. Kada je do toga došlo, pokazalo se da željena arhitektura neće biti na svojem mjestu ako joj u osnovi ne bi bio neke vrste nekonzistentan oslonac. Da bi izbjegao ovu zagonetku, Russell je u svojoj teoriji tipova predložio slojevit pristup jeziku, koji je uveo predmetni jezik i nekoliko meta-jezika. Bio je to još jedan zorni kut u traženju značenja i objašnjenju jezičke spoznajne moći. Frege se toga latio svojim razlikovanjem smisla i značenja. Značenje je nastojao strogo znanstveno zasnovati, iako je uvijek iznova nalazio na govor kao na svoju granicu. I naposljetku, tu je iznikao i spor u pogledu određenih opisa kojim se bavio Russell i P.F. Strawson. Prvi je priskrbio osnovu filozofske analize na osnovi pretpostavke da jezik u prvom redu opisuje svijet, dok je drugi upozorio na bogatu komunikacijsku moć jezika sa svim mogućim upućenim pretpostavkama. To je u suprotnosti sa svođenjem neposrednog pristupa jezika prema svijetu uz pomoć Russellovog logičkog vlastitog imena u kojem se željena logičko-jezička jezgra iskazuje kao pokazni izraz koji ne dopušta ni smisao, kao ni govor ili jezik.

Alojzija Zupan Sosič – NA MOLU SUVREMENOSTI ILI O KNJIŽEVNOSTI I ROMANU

Deset radova u monografiji pod nazivom Na pomolu sodobnosti ali o književnosti in romanu (Na molu suvremenosti: o književnosti i romanu) istražuju ulogu i značenje suvremene književnosti. Ova se rasprava odvija u dva dijela – prvi, O književnosti, teorijski je po svojoj prirodi i iznosi pregled djela o povijesti književnosti. Drugi, O romanu, posvećen je analizi po jednog slovenskog romana u svim zasebnim raspravama. Ova dva dijela nisu povezana samo kroz pogled na slovenski roman u širem kontekstu i uspostavi poveznica između njih, nego i kroz metodologiju ili točnije, kroz metodološki pluralizam. Različite metode, uvidi i pristupi uravnoteženi su kroz prizmu post-klasične naracije, dok se naglasak stavlja na kontekst, sȃm tekst te čitatelja / kritičara, a fundamentalno pravilo post-klasične naratologije izmjena je samog teksta i njegovog tekstualnog okruženja. To je proces prijelaza od pojma kroz etiku do ideologije. Stoga ovo nije samo analiza naracije već i iščitavanje teksta unutar šireg društvenog i kulturnog konteksta.

Rasprava Literarnost, ponovno razmatra pitanja »Što je literarnost?« te »Kada je literarnost?«. Iako je linija koja razdvaja književni i neknjiževni tekst ponekad vrlo tanka, upravo je poznavanje literarnosti ono koje poništava izazov razlikovanja kada se dominantna ili dominirajuća obilježja uzmu u obzir u usporedbi različitih tekstova.

U studiji pod nazivom Trivijalnost nakon postmodernizma pokazalo se korisnim uključiti književno-povijesne dimenzije u društveno-kulturnu analizu masovne književnosti, u koju ulazi formula fikcije, povezujući ih s osobinama postmoderne, postmodernizma i masovne kulture. Rasprava Vrijeme uspješnica bavi se pretpostavkom da je razlika između literarnosti (svojstvo kvalitetne knjige) i formulaičnosti (svojstvo uspješnice) ogromna. Uspješnica je knjiga koja postiže nevjerojatno velik uspjeh na tržištu zbog različitih čimbenika – suvremenost teme, mode, potrebe tržišta, promidžbe, povoljne ponude distributerima, širenje putem brojnih medija, pohvale knjizi i prije nego li se dokaže na tržištu, nagrade, preporuke slavnih osoba, veličina književnog tržišta i popis čimbenika uspješnosti kao sredstava manipulacije. Slovenska književnost u dobu postmodernizma nije još potpuno zaokružen fenomen pa se istraživanje Slovenska književnost nakon 1990.godine suočava s dva izazova – kako povezati književnu perspektivu s društvenom, povijesnom i kulturološkom, te kako postići dovoljno (akademsko) distanciranje od trenutnog književnog stvaralaštva.

Pojam transrealizam ponovno se razmatra u studiji Transrealizam – novi pravac suvremenog slovenskog romana? Upravo prefiks u pojmu transrealizam pokazuje kako je usko povezan s prethodnim realističnim pravcima te kako u svom ponavljanju i eklekticizmu preuzima značaj, ispunjen novom ulogom književnog subjekta.

U studiji Alamut autorica predlaže nekoliko mogućnosti uvođenja romana u povijesnu, filozofsku i vjersku te psihološku perspektivu predstavljanjem romana kao skice za učinkovito književno iščitavanje. Alamut se može čitati na nekoliko različitih razina – prilikom čitanja dvoslojnog teksta, pažnja se usmjerava isprva na pripovijest, a potom i na širi kontekst. U studiji Pimlico, djelo Pimlico Milana Dekleve uspoređuje se s Nepodnošljivom lakoćom življenja Milana Kundere. Oba su djela moderni, europski romani koji se mogu dobro razumjeti samo kroz modernu interpretaciju. U radu Čitateljska skica za Jančarev roman Polarna svjetlost, slika predratnog Maribora prenosi suvremenu poruku o apsurdu nasilja, ograničenjima ljudskog razuma i bezgraničnoj mržnji. U članku Antiutopijski otok u romanu Filio nije kod kuće Berte Bojetu istražuje se roman kao modificirani tradicionalni roman – smatra se modificiranim tradicionalnim romanom, promatrajući što se zbiva s tradicijom dok prolazi kroz razne mijene od kojih su najprisutniji njegov žanrovski sinkretizam (ljubavna priča s psihološkom dvojbom, distopija i parabola), uloga pripovjedača i povećani obim razgovora. To pripovijedanje čini živahnim i dramatičnim, osobine koje posebno dolaze do izražaja u razgovoru koji izražava suvremenost i piščevu empatiju. U zadnjem naslovu, Pijetlov doručak, knjižna i filmska uspješnica, djelo Ferija Lainščaka uspoređuje se s filmom Marka Naberšnika. Pijetlov doručak bio je uspješnica i u svom pisanom i u slikopisnom obliku na filmskom platnu.

Andrina Tonkli Komel – STUPANJA, SPISI O FILOZOFIJI

U filozofiju je moguće stupiti na različite načine, iako se pritom uvijek javlja pitanje o tome određuje li razvoj filozofije poseban povijesni telos. Ili unatoč izrazitim i, kako se to ponekad čini, nepremostivim razlikama u poimanjima filozofije ipak u unutarnjosti vlada jedinstveni smisao? Filozofirati je moguće na različite načine, ali uvijek isto. Upravo je u tome sabrana težina stupanja u filozofiju, koja može biti samo moje, ali se istodobno dotiče ono što kao isto vrijedi za istinitost. U tome se filozofija u načelu razlikuje od bilo koje znanosti, religioznosti, ideološkog, kao i uobičajenog svjetonazora, tako da se takvi pokušaji kritike filozofije u svojoj nepokretnosti prije ili kasnije očituju kao neodgovarajuće kratki.

Ustrajnost u pogledu provjeravanja istine na osnovi koje se uspostavlja naša vjera u istinitost zasigurno ponajbolje obilježava povijesno odvijanje filozofije. Taj kritički stav filozofije odredio je i naš životni svjetonazor koji povezujemo s europskim humanizmom. Bavljenje filozofijom stoga uvijek znači vraćanje onim izvorima koji pod vrijednosnim plaštem, kojim okružujemo naše postojanje, ostaju zaboravljeni. Sjećanje na izvore od početka je odlikovani način filozofskog spoznavanja koje oblikuje i posebni „zapadni“ lik ljudskosti.

Njegovu posebnost po definiciji tvori sposobnost, koja je već odavna izgubila svoju izvornost, tako da teško dokučujemo njezin izvorni smisao, naime, da u govoru iskazuje um. Govor je onaj koji nas uspijeva uvjeriti u razboritost i istinitost, te se pritom sam izmiče. Govor je prvobitno gibanje, koje je raspoznatljivo u pokretnosti riječi koje nastojimo obuhvatiti u pojmove i u odmaknutosti između značenja i smisla. U mjeri u kojoj suvremena filozofija nastoji pronaći svijet, na putu je prema govoru.

Ovo djelo obuhvaća studije o povijesti filozofije i suvremenoj filozofiji. U okviru promišljanja o začetku filozofije razmatra se sofističko poimanje govora i filozofski problem spoznavanja kao sjećanja u Platona. Nadalje se reflektira filozofsko poimanje Boga u Descartesa kao jednog od vrhunaca novovjekovne filozofije. Kritiku spoznajnog kriterija filozofije i odnosa filozofije i umjetnosti razvija se na primjeru Nietzschea. Suvremena filozofija razmatrana je u dva pogleda: sa fenomenološkog i pojmovno-povijesnog. Težište proučavanja predstavlja problematika jezičnog izraza, te konstitucija humanističke znanosti koja je još jednom iznova razmatrana u kontekstu povijesti pojmova.

Osnovni je cilj rasprava pokušaj da se na osnovi analize nekih ključnih toposa u filozofiji očituje specifičnost njezinih postupaka, te povezano s jezičnim posredovanjem i kulturom, a na osnovi toga jasnije se ocrtava njezino duhovno obzorje. To je obzorje u suvremenosti obilježeno krizom filozofskog znanja, koja s jedne strane izvire iz specifičnosti povijesnog oblikovanja filozofije, dok s druge strane svjedoči o nespecifičnosti našeg vremena u kojem se filozofsko propitivanje gubi među kojekakvim provjerivim znanjima. Pa ipak, sva ta znanja zajedno ne rješavaju, odnosno niti ne postavljaju pitanje o jedinstvenom smislu životnog svijeta koji i koliko ih iskustveno omogućuje.

U pogledu razotkrivanja vlastitih pretpostavki u usporedbi s „provjerivim znanjima“ filozofija je zbiljski obvezana svojem povijesnom obzorju, a konkretno jezičnom zrenju. To filozofiji omogućuje da se uvrsti u svakidašnju situaciju životnog svijeta, a istodobno je nadilazi u mogućnosti njezinog urječenja. Tako se filozofija nužno zbližava s umjetnošću i religijom, odnosno umjetničko stvaralaštvo i religioznost približava na onaj način koji razotkriva mogućnost izvornog iskustva. Filozofija time i nadalje ostaje ono promišljanje o izvorima i temeljima ili o vrhuncu i dnu ako, dakako, nešto takvo još uopće priznajemo. Ali i takvo nepriznavanje kao „gesta vremena“ zahtijeva filozofsko razumijevanje.

Janez Vrečko – SREČKO KOSOVEL, MONOGRAFIJA, 1 dio

Kosovel (1904-1926) umro je u dvadeset drugoj godini i u tom kratkom vremenu ostvario je iznimno opsežan opus. Njegova pjesnička i misaona priroda vezana je uz ruski konstruktivizam te bi najvjerojatnije završila na sličan način kao i za većinu njegovih suvremenika u Rusiji, jer se u zadnjim Kosovelovim nastupima već jasno iskazivao sukob između njega i političke vlasti.
Kosovel je počeo pisati stihove u impresionističkom maniru još u gimnaziji, potom se između 1919 i 1921 okrenuo futurizmu, kad su nastali njegovi crveno-crni pjesnički eksperimenti. Dadaizma se latio polemički, mada se njime nije bavio posebno ozbiljno. Naslućujemo ga samo u nekoliko pjesama kao citatne motive. Zbog posebnog položaja što ga je književnost imala kod Slovenaca, a posebno kao Primorcu, jezik mu je bio svetinja, i futuristička ili dadaistička, kao ni nadrealistička praksa nisu mogle postati dijelom njegovog stvaralačkog procesa.
Ekspresionizam je vidio samo kao pripremu za nastup takozvane moderne umjetnosti, a ona će, po Kosovelu, doći sa revolucionarnim konstruktivizmom, koji će na ratnu pozornicu postaviti nove vrijednosti čovjeku i ljudskom društvu, što od života odmaknutom ekspresionizmu nikako nije uspjelo. Zato se odlučio za takozvani aktivni ili borbeni ekspresionizam i u njemu stvorio nekoliko svojih boljih ostvarenja.
Činjenica je da je Kosovel dobro poznavao pojedine avangardne pokrete, a među njima se najviše posvetio konstruktivizmu. Samo pomoću njega mogao je sintetizirati mehaničku tehniku i organičku prirodu, koje se u svom dotadašnjem čovjekovom stvaralaštvu bile suprotstavljene te je tako dosegao sklad među tatlinovskom zaobljenom mehaničkom tehnikom i organičkom prirodom. Sadržaj se izjednačio sa formom. Kosovel je započeo oštru borbu za rehabilitaciju Tatlina, jer je ta borba ujedno bila i njegov obračun sa konstruktivizmom. Inače mu se manifestom Mehanikom i drugim manifestima te brojnim navodima u pjesmama i dnevničkim zapisima, forsiranjem arhitekture itd, ne bi posvećivao tako intenzivno.
Za ruske konstruktiviste prostor i vrijeme nisu više bili antitetičke kategorije, nego prepleteni u strukturiranju teksta. Zbog presijavanja sadržaja i forme te organičnosti, Kosovelu se činilo potrebnim razgraničiti konstrukciju od kompozicije, što ju je Lisički, radije nego Kunstwerk nazvao vešč, čemu je u cijelosti odgovarao i Kosovelov sasvim njegov pojam kons, koji ima isto tako samo četiri slova. Stoga oznaku kons povezujemo sa karakterističnim sovjetskim skraćivanjem riječi (loks u Čičerina, vešč u Lisickog), što su ga preuzeli i neki europski avangardisti (merz kod Schwittersa, mont kod Huelsenbecka). Kosovel je redefinicijom umjetničkog djela i njegove uloge u životu upozorio na vezu neneuklidske geometrije sa einsteinovskim prostorvremenom_
Konsi pokušavaju ostvariti temeljne Lisickijeve, Tatlinove i Nagyeve ideje Prostora. Ideje koje se vezu i uz etičku konstruktivističku svijest za ekološku uporabu materijala, što je moguće doseći načelom gruzifikacije ili maksimalne opterećenosti teme. Slijedeći Lisickog, Kosovel je u konsima uspostavio prazninu koja se mijenja u plankonveksni plankonkavni prostor, u slova koja rastu u prostor, gdje više nema ni perspektive ni gravitacije. Uporaba inženjerskih slika, geometrijskog materijala i prostornog opredjeljenja konsa je sadržaj i formu učinkovito sjedinjavala u novu organičku cjelinu, što povezuje Kosovela, ruski i europski konstruktivizam. O tome je, naime, govorio na svom prvom javnom predavanju u studenome 1925 u Ljubljani.
Konstrukcija prostornog razumijevanja konsa bila je dostignuta međusobnim kretanjem riječi, interakcijom ravnina, traženjem dubine i lomljenjem ploha, a time se Kosovel odlijepio od zatvorenih, statičnih površina te napravio prijelaz prema prostornim pjesmama. Takva poezija ne može više biti predmet tradicionalne estetike koja se bavila lijepim i nelijepim predmetima, nego znanosti, koja opaža intenzivnost veze koju mi osjećamo sa tim predmetima. Kao Tatlinu, Hlebnikovu, Čičerinu ili Maleviču, tako se i Kosovelu makrokozmos iznova pokazuje u mikrokozmosu.

Bojan Žalec – Čovjek, moral i umjetnost, uvod u filozofsku antropologiju i etiku

Knjiga predstavlja jedinstveno putovanje kroz filozofsko razumijevanje čovjeka, njegove prirode i njegovih moralnih sposobnosti. Ona počinje definicijom filozofske antropologije. Antropologija u smislu filozofije ljudske prirode je prema Žalecu temeljna znanost za sve humanističke i društvene znanosti. Sve te znanosti eksplicitno ili implicitno pretpostavljaju neki pogled na prirodu čovjeka, a isto vrijedi i za svako ljudsko razmišljanje i djelovanje. Čovjek ne može postojati drugačije nego da bude u odnosu razumijevanja sa samim sobom. Nakon toga Žalec daje pregled najvažnijih koraka u razvoju filozofske antropologije, od Sokrata do suvremenika kao što su Slavoj Žižek ili René Girard. Potom se bavi nekim temeljnim antropološkim temama (dušom, osobom i duhom) koje zaključuju prvi, antropološki dio knjige.

U drugom, etičkom dijelu Žalec objašnjava različita značenja (upotrebe) pojmova etika i moral. Etika se često shvaća kao (filozofska) teorija morala. Prema autoru svaki je moral sustav koji se sastoji od tri podsustava: vrijednosti, načela ili moralnih normi i vrlina. Žalec se prilično opsežno bavi vrlinama jer bez vrlina nema stvarne realizacije moralnih vrijednosti i načela. Kruna kreposnosti su slobodne osobe. One su utjelovljenje cjelovite kreposnosti i temelj dobra. Žalec ocrtava prostor etičkih pojmova i stajališta. Među njima posebno naglašava tri: nihilizam i instrumentalizam s jedne strane i personalizam s druge. Nihilizam je iskustveni i intelektualni horizont pojedinca, grupe ili čak cijele kulture u kojoj je sve etički izjednačeno; ništa se ne razlikuje, čak ni ljudske osobe. Kako je nihilizam praktički nemoguć, on se pretvara u neku vrstu instrumentalizma. Instrumentalizam ljudi smatra sredstvima, u suprotnosti s personalizmom prema kojem je svako konkretno ljudsko biće najviša vrijednost koja se nikada ne smije tretirati samo kao puko sredstvo. Između ta dva pola teče temeljna borba između dobra i zla.

Umjetnička djela razmatraju se iz dva glavna aspekta: 1. kao kulturne paradigme (Heidegger, Dreyfus) i 2. kao utjelovljena svijest koja omogućuje empatične odnose. Zaključak, vrhunac i najoriginalniji dio knjige je posljednje poglavlje o čimbenicima personalizma.

Čovjek, moral i umjetnost je sveobuhvatan, sintetički i integralan rad. Nudi cjeloviti pregled područja filozofske antropologije i etike. Ne izostavlja ni Heideggerovo razmatranje ljudskog bića, niti teme identiteta, niti “feminističku” misao koju je razvila Luce Irigaray. Ambicija rada je biti opsežan, dosegljiv, ali čitljiv i transparentan, s momentima originalnosti.

Ključne riječi: filozofska antropologija, ljudska priroda, etika, moral, vrijednosti, vrline, politička filozofija, nihilizam, instrumentalizam, bitak u svijetu, personalizam, identitet, solidarnost, duh, umjetnost, istina, sloboda, autentičnost, racionalnost, religija, Aristotel, Augustin, Toma Akvinski, Kant, Berdjajev, Heidegger, Wittgenstein.

Janko Ferk – KRAJ MRTVIH PRIRODA, SABRANI CIKLUSI, 2 dio

Na dnu lirskih zapisa Janka Ferka giba se čuvstvo motrenja kojem “britva razuma” natiče uzdu izbrušenih i mnogo kakvih iznenađujućih formulacija. I u tematskom pogledu upozorava nas na raspon između kule od slonove kosti i arene života:”jedno / je filozofija / i uzvišeni mir /drugo /je život / i borba s njim / za svakidašnjim kruhom”. U toj, gotovo esejističkoj formulaciji, stječu se sudbina pjesnika i sudbina čovjeka u najširem opsegu od intime do javnosti, od rođenosti u vremenu i prostoru do bivanja u vječnosti. Poezija je, dakako, ovdje zato da tu dvojnost nadiđe, da granice između njih briše, te da nastoji i o najočiglednijim krajnostima govoriti iz njihovog, m kako neznatnog zajedničkog nazivnika, iz cjeline. Zato su nasuprotni ili dopunjujući parovi samo teorijska pomoćna sredstva kojima nastojimo racionalizirati ono što je u svakoj pravoj poeziji iracionalno i neuhvatljivo.
Unatoč tim, u priličnoj mjeri naširoko raspredenim osnovama, koje dobivaju dodatne dimenzije i u autorovom pripovjedništvu, Ferkovo je rano djelo tematski usredotočeno u takvu vrstu pisanja koju je najadekvatnije nazvati smrću pretočenoj u riječi. Bez samosažaljenja ispovijedena je neizbježnost kraja, često se nam u tim stihovima pričini da predstavljaju svojevrsne obrasce bajanja koji izgovaranjem imena smrti oslobađaju od nje.
Iz uže tematike smrti, pjesnik se kasnije upućuje i na druga područja. Istom mjerom distance i diskretnosti kritički progovara o (ne)moralu, možda ovdje-ondje pogleda na svijet kroz optiku Cankara ili Kafke, te uz svu tu unutarnju razgibanost pokazuje i izrazito jezičnu, metaforičku i retoričku iznalažljivost.
U pojedinim pjesmama autor se dotiče i konkretnijeg prostora i vremena, nailazimo na kombinaciju oštre kritičnosti i čvrste samosvijesti. To više nije filozofsko određivanje apstraktne pojave, već zapis iskustva. Tanatosu se pridružuje Eros. Ako je smrt opisana škrto i bez uresa, ljubav je posvjedočena raskošno, kao obred, kao velika misa u baroknom ruhu.
Raznolikost Ferkove lirike nije samo sadržajna, neprestance se očituje i u obliku, u stilu. Mijenjanje vremena i padeža, korištenje različitih govornih perspektiva, kombinacije pojmovnog i slikovnog jezika, distance i ekspresije pruža razgibanost ne samo pojedinim pjesmama, i to posebice zato što sve te promjene ne djeluju prisilno i pohotno, već prirodno i samorazumljivo. Pjesnik se ogleda svijetom, određuje u njemu svoj položaj, te kroči kroz doživljenu smrt u uzvišenu ljubav. Pritom kao mudrac s Dalekog istoka tiho i zamišljeno sjedi uz rub kapljice kiše u kojoj se zrcali kozmički svijet.

KAJETAN KOVIČ

Janko Ferk – KRAJ MRTVIH PRIRODA, SABRANE PJESME I BALADE, 1 dio

Pjesme Janka Ferka govore svima nama jer se dotiču čovjekovih egzistencijalnih pitanja, te su tako najautentičniji pjesnički izrijek današnjeg vremena.
Pjesništvo za Janka Ferka znači stanoviti križni put do cilja, ali što je taj cilj? “duh života / ne duh smrti”, kazuje autor. Pa ipak je živo biće obvezano kraju, smrti, hita prema njoj, a tako i ljepota i mladost. Je li u toj sveopćoj sudbini čovjeka možda obuhvaćena i šira, zajednička, društvena, nacionalna sudbina? Jest, govore nam brojne Ferkove pjesme.
Pjesnika Janka Ferka u prvom redu zanima individuum sa svojim svakidašnjim škripcima. Kazuje: “jedno / je filozofija / i uzvišeni mir / drugo / je život /i borba s njim / za svagdašnji kruh”. To se vidi u Ferkovim prispodobama o slomljenim krilima anđela, o božanskoj glazbi koja je smrtni ples, o ispijenoj sreći, jecanju proljetne trube, te o mrtvorođenom sinu Adama i Eve.
Nasuprot tome, u Ferkovoj se poeziji svoj glas nalaze samo čovjeku poznati osjećaji: patnja, dječja igra, nježnost, bol, ljubav, čovjekova uklještenost u društvene, civilizacijske norme. Pjesnik kazuje: “snovi su / moja povijest”.
U pjesmama Janka Ferka svoj glas daju i pjesnikov angažirani protest protiv strahova, rata, atomske bombe, izmanipuliranosti, otuđenosti, kao i strune pogođenog člana nacionalnosti.
Ljuštenje istine, biti iz viđenja, lažnosti i ropotarije Ferkovo je temeljno pjesničko traganje. Kada već pomislimo da smo pronašli Ferkovu čudotvornu formulu spasa, “spašava te samo ljubav / ta blaga i nježna glazba”, ruši nam i tu iluziju kada ustvrdi “i ni ona”.
Jezik Ferkove poezije je iznenađujući: suvremen uslijed svoje jezgrovitosti i škrtosti u riječima, s druge je strane gotovo klasičan, iako bez interpunkcije.
Janko Ferk nije zloguk, trezven je prosuditelj koji vrće za konkretnom istinom svijeta i u svojem pjesničkom viđenju je zapisuje, utiskuje u tu našu zemaljsku koru i na taj način ostavlja na njoj svoj trag.

HERMAN VOGEL

Vojko Strahovnik – MORALNI SUDOVI, INTUICIJA I MORALNA NAČELA

Autor u knjizi sustavno, kritički i cjelovito razmatra moralni intuicionizam te izlaže njegov zagovor. Prikazana su dva središnja aspekta intuicionizma. Prvi je spoznajni aspekt moralne intuicije kao izvora moralnog opravdanja. Drugi aspekt je moralni pluralizam kao normativna struktura moralne teorije. Zagovor se temelji na novijim raspravama i stajalištima u suvremenoj moralnoj teoriji i metaetici. Autor predstavlja i uvodi pojam moralne intuicije, odnosno moralnog uvida. U nastavku su obrađene i analizirane povijesne verzije moralnog intuicionizma, osobito autori kao što su Henry Sidgwick, G.E. Moore, H.A. Prichard, W.D. Ross i C.D. Broad. U drugom se dijelu najprije predstavlja partikularistički izazov moralnoj teoriji koja dovodi u pitanje ulogu moralnih načela i pravila u moralnoj misli i praksi. Autor zagovara novu i zanimljivu tezu da je moralni partikularizam ponajprije stajalište o moralnim općenitostima, a ne stajalište o prirodi razloga. Dani su odgovori na dva središnja izazova koji se postavljaju moralnom intuicionizmu kao moralnom pluralizmu. Prvo, pokazano je da dopuštanje postojanja moralnog konflikta i moralnih dilema nema fatalnih posljedica za moralnu teoriju. Štoviše, ako okrenemo perspektivu i na ishodište postavimo fenomenologiju koja prati moralni konflikt, onda se čini da je u prednosti ona moralna teorija koja dopušta, odnosno u stanju je prilagoditi takav konflikt. Autor u djelu zagovara stav o tome da se moralni konflikt i dileme mogu prilagoditi na odgovarajući način unutar intuicionističkog modela prima facie dužnosti. Drugo, predstavljena je izvorna slika odnosa između moralnih razloga, moralnih načela i moralnih sudova. Ta je slika izgrađena na pojmu prima facie dužnosti kao jednog od središnjih pojmova etike. Osobine djelovanja, kao što su iskrenost, istinoljublje, pravednost, odanost, dobronamjernost, neškodljivost itd, su temeljne moralno značajne osobine te – kao prima facie dužnosti – temeljni moralni razlozi.

Dean Komel – SUVREMENOSTI

Djelo Deana Komela Suvremenosti obilježava preplitanje različitih registara filozofskog govora i razgovora: znanstvenog, esejističkog, razgovornog i umjetničkog. Osnovna je namjera pritom u tome da se odredi viševrsno iskustvo suvremenosti ovog doba u kojem sama filozofija postaje neaktualna. Tu neaktualnost valja protumačiti iz samog načina aktualizacije svijeta danas. Upravo je obilnost svjetovnosti svijeta ono iz čega se razastire situacija suvremenosti u svojem nacrtu i otpisu. To dvojno viđenje nacrta i otpisivanja osnovni je način autorovog pristupanja kada je riječ o fenomenološkom opisu ili hermeneutičkom tumačenju koji stoga nisu jednosmjerni, već se često odvijaju u suprotnim smjerovima. U uvodu autor na to upućuje ocrtom okruženosti ja, te u zaključku u kojem se posvećuje filozofskoj diskusiji o temama koje u ovom djelu  razmatra. Filozofija ne smije isključivati suprotnosti jer su njezin ključ za razumijevanje smisla – ne da bismo ga u cijelosti dešifrirali, već da bismo sagledali njegovu zagonetku. Način na koji se suvremenost raspinje između povijesnosti i budućnosti pokazuje bitno drugačiju dodirljivost u pogledu onoga što danas jest, s time da u sebi spaja mogućnost drugoga, drugim riječima ne samo ono što je sada na djelu, već i ono što samo nadolazi između, tako da pruža vrijeme i prostor za dodirivanje. Suvremenost nije dodir s vremenom samo u smislu onoga što slijedi vrijeme i što je u tom pogledu istodobno i vremenu primjereno. Ukoliko suvremenost imenuje ono, što je danas u nekom trenutku prijelaza između odlazećeg i dolazećeg, ne tvori samo jedan od modusa vremena, već samo njegovu horizontalnu točku dodira po kojem vrijeme tek jest. Suvremenost znači dodirno stjecanje bitka i vremena.

Ksenija Premur – SVJETIONIK

Poezija Ksenije Premur je intimistička, a kritika navodi kako su obilježja njezine poezije jasnoća, zornost, dojmljivost jasnih slika koje se u poetskoj refleksiji isprepleću, te da su pjesme erotskog i refleksivnog karaktera. No zbirka pjesama „Svjetionik“ donosi pjesme koje su okrenute više metafizičkoj tematici, negoli intimizmu i unutrašnjem svijetu lirske junakinje. Moglo bi se čak i reći da je temeljna dihotomija ona koja propituje odnos vremena i vječnosti, nebeskog i zemaljskog. Nije slučajno i da se kao simbol vertikalnosti spominje svjetionik, koji jest i putokaz, ali i poveznica neba i zemlje. Premur sve više pročišćava svoj izraz, odstranjuje suvišne slike, okreće se filozofemima i njene su pjesme kao mali poetski disputi o  npr. odnosu vječnosti i smrtnosti, o besmrtnosti duše. Nakon čitanja rukopisa može se uočiti i da je glavni subjekt knjige zapravo Vrijeme. O tome govori pjesma „Nebeski sat“. Kao temeljna opreka spominju se zemaljska i nebeska ura: „tika tak/tika tak/odzvanja zemaljska ura/sat smrti/a na uri nebeskoj/klize klizaljke  u perpetuum mobile“. Vječnost je čovjeku nedohvatljiva, ona se opjevava, a znak prolaska vremena pokazuje da je smrtnost neumitna, te da postoji stalna svijest o smrti, memento mori.

Vojko Strahovnik – MORALNA TEORIJA

Knjiga “Moralna teorija. O prirodi moralnosti” autora prof. dr. Vojka Strahovnika izlaže cjelovito predstavljanje i analizu moralne teorije, odnosno metaetike kako se razvijala tijekom 20. stoljeća. Nakon uvodnog poglavlja, koje predstavlja temeljna pitanja, koje postavljamo u okviru moralne teorije, svoje suočavanje s tim filozofskim problemskim poljem autor započinje s filozofijom G. E. Moorea. Moorea prepoznaje kao onoga, koji je jasno odijelio metaetička pitanja (prije svega pitanje o značenju pojma dobro) od sadržajnih, odnosno normativnih pitanja i to na taj način da ponajprije moramo odgovoriti na pitanja o značenju moralnih izraza kako bi se potom mogao adekvatno posvetiti sadržajnim pitanjem etike. Na taj je način zacrtao temelje poteze razvoja teorije u 20. stoljeću koja se posvećivala prije svega moralnoj semantici i moralnoj ontologiji (Hare, Ayer, Stevenson, Mackie), te pitanju moralnog znanja (Prichard, Ross), a u posljednjem razdoblju i moralnoj psihologiji i moralnoj fenomenologiji (Blackburn, Gibbard, Horgan, Timmons). Jedna je od posljedica bilo i prilično oštro razgraničenje između teorijskih, odnosno metaetičkim pitanjima, te sadržajnim, odnosno normativnim pitanjima etike. Autor u knjizi upućuje kako su obje razine ipak značajno povezane. Knjiga obuhvaća dvanaest poglavlja, te izlaže stajališta u moralnoj teoriji povijesno i problemski. U tom pogledu u knjizi nalazimo i najnovije rasprave. Autor suočava svoje poglede i argumente širokim skupom autora. U pogledu sadržaja možemo prepoznati nekoliko središnjih crvenih niti koja povezuju pojedina poglavlja. Jedno je od njih svakako pitanje značenja moralnih sudova, te s njima povezanih izazova, npr. Frege-Geachev problem. Iznimno značajno mjesto zauzima i pitanje moralnog znanja. Izvorna je sama autorova dioba stajališta u moralnoj teoriji, kao i sinteza temeljnih pitanja i pojedinih argumenata koji su povezani prije svega s posljednjim desetljećima razvoja moralne teorije. Praktičan je i pojmovnik, koji obuhvaća temeljna stajališta i argumente, što čitatelju omogućuje i samostalno čitanje pojedinih poglavlja. Monografija tako predstavlja izvorno i značajno znanstveno djelo s područja moralne filozofije.

Tone Smolej i Majda Stanovnik – ANTON OCVIRK

Prof. dr. Tone Smolej i prof. Majda Stanovnik u monografiji Anton Ocvirk iz edicije Znameniti Slovenci ponajprije opisuju Ocvirkove mladalačke i bečke godine (1907. – 1928.), te studij na ljubljanskom Filozofskom fakultetu (1928. – 1931.). Opsežno poglavlje namijenjeno je Ocvirkovom usavršavanju u Parizu u kojem je upoznao neke od značajnih književnika (A. Gide) i profesore komparativne književnosti (F. Baldensperger, P. Hazard) koji su utjecali na njegovo obzorje. Precizno je opisan i Ocvirkov urednički rad u Ljubljanskom zvonu (1933. – 1935.). Posebnu pozornost autori posvećuju Ocvirkovoj Teoriji povijesti komparativne književnosti (1936.) koja je treća knjiga o komparativnoj književnosti na svijetu. Prvi dio završava Ocvirkovim zaposlenjem na ljubljanskom Filozofskom fakultetu, te njegovim predratnim djelovanjem u Oslobodilačkoj fronti. U poratnim desetljećima Ocvirkov se intenzivni autorski i timski rad odvijao paralelno na više različitih područja, stoga je izloženo u tematsko-kronološkim poglavljima. Njegova predavanja na Odsjeku za svjetsku, a kasnije iznova komparativnu književnost i književnu teoriju (1949. – 1971.) opisana su stvarnim podacima i svjedočenjima odabranih slušatelja, kasnije uglednih književnika i urednika. Osnivanje i uređivanje Sabranih djela slovenskih pjesnika i pisaca (1946. –1980.) obuhvaća i opsežnije predstavljanje Ocvirkove postupne objave opusa Srečka Kosovela koji je imao veliki odjek. Slijedi naporno osnivanje i uređivanje Slavističke revije (1948. – 1963.), uspješno osmišljavanje i dovršetak Sto romana (1964. – 1977.) uz stotinu izvornih popratnih studija, Zbornik povodom 80-godišnjici Josipa Vidmara (1975.), izvorno zasnovani Književni leksikon i naposljetku tematski uređena sabrana djela pod programskim naslovom Književna umjetnina između povijesti i teorije. (1978. – 1980.)

Marko Uršič – SEDMERKE

Sedmerke su filozofska knjiga autora prof.dr. Marka Uršiča, koja je napisana u četiri književna žanra (dijalozi, glose, eseji, soneti) koji prate sedmostruki ritam dana u tjednu i četvornom ritmu mjesečevih mijena. Kompozicija je ove knjige matematički zasnovana na harmonijskom nizu četiri dijela po sedam meditacija i uvodi čitatelja u obnovljenu filozofsku nit-vodilju vječnih misaonih i umjetničkih formi duha. Glavni su tematski sklop knjige Sedmerke  platonizam (Platon, Plotin) u sedam razgovora protagonista – „seoskog kozmopolita“ majstora Brune, tajnovitim Anđelom, njegovim „noćnim gostom“, te renesansni humanizam Michela de Montaigna u kojem se autor u sedam eseja nadovezuje na Montaigneove teme i razvija ih kako u osobnom, tako i misaono suvremenom duhu. Očituje se da Platon i Montaigne imaju mnogo više zajedničkog, kako se obično misli, posebice filozofiju kao ljubav prema mudrosti, traganje za vječnim i neprolaznim u „rijeci vremena“. Ujedno je takvo otvoreno i „polifono“ mišljenje, filozofija kao put spoznaje i kao „zaštitnica pitanja“, na koja nikada nije moguće konačno odgovoriti, i autorov je filozofski kredo.

Dean Komel – RAZOTKRIVENOST PREBIVANJA

U ovoj raspravi pod naslovom Razotkrivenost prebivanja. O razgraničenju hermeneutičke fenomenologije i filozofske antropolgije, koja je po prvi puta objavljena na slovenskom jeziku prije dvadeset godina, Dean Komel raspravlja o problemima hermeneutički zasnovane kritike filozofske antropologije koja je u velikoj mjeri odredila razvoj fenomenološke filozofije. Općenito uzevši, filozofsku raspravu čovječnosti danas priječi realizacija njezine tehnoznanstvene manipulacije koja se ne obazire na smisao njegovog bivanja. Problematičnost ideje filozofske antropologije, gledano iz takve perspektive, nije samo jedan od mnogih suvremenih filozofskih problema, već se njome ocrtava kritička pozicija filozofije ovog doba i čovjeka „u“ njemu.

Prepoznajući razotkrivenost bivanja kao zagonetke nas samih, Dean Komel postavlja pitanje granica filozofske antropologije. U kakvom smislu govorimo o granicama te filozofske discipline koja razmatra bit čovjeka? Ima ti tih granica više ili se na kraju krajeva svode na samo jednu granicu, koja kao takva ostaje neprepoznata i koja u svojoj izmaknutosti upravo potiče bezgraničnu antropodiceju svega bića? I što ako današnji čovjek uopće više nije sposoban podnositi razotkrivenost bivanja, te iz dana u dan sva manje i manje brine za svoj odnos prema Cjelini?

Wilhelm Baum i Kay E. Gonzalez – KARL R. POPPER I KRITIČKI RACIONALIZAM

Prijevod ovog vrsnog djela o utemeljitelju pravca u filozofiji, koji je obilježio XX stoljeće ne samo temeljitom kritikom znanosti, već i socijalnom filozofijom i ekonomskom teorijom, donosi iscrpnu studiju o biografiji i filozofskom djelu jednog od najznačajnijih mislioca, čiji je utjecaj živ i plodonosan i u naše doba, Karlu R. Popperu.
Knjiga je tiskana zahvaljujući potpori Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske.

Ksenija Premur – EUROPSKA UNIJA – POVIJEST I BUDUĆNOST

Knjiga Europska unija – povijest i budućnost sadrži dva teksta o Europskoj uniji. Prvi tekst pod naslovom «Liberalno shvaćanje individualne slobode i njegov utjecaj na stanje ljudskih prava – povijesne, filozofske i političke dimenzije» predstavlja opsežnu studiju liberalizma kao jedne od političkih opcija u suvremenim političkim strujanjima u Europskoj uniji, a osim liberalizma kao političke smjernice, tekst također propituje liberalizam kao ideju, ideal i ideologiju s povijesnih i političkih stajališta. Drugi tekst pod nazivom «Europska unija i Republika Kazahstan» bavi se suvremenim pitanjima uplitanja Europske unije u poslove Kazahstana s političkih, gospodarskih i pravnih aspekata, čime se propituje stvarni raspon širenja EU u područja koja nisu u fokusu trenutnih pregovora o proširenju. No opseg širenja jasno pokazuje kako su se aktivnosti pravnih institucija i gospodarsko djelovanje proaktivno i učinkovito probili u ovo područje, iako je ono daleko od fokusa zanimanja u smislu budućnosti Europske unije.

Janko Ferk – PRAVO JE „PROCES“. O KAFKINOJ PRAVNOJ FILOZOFIJI

U monografiji Pravo je „Proces“. O Kafkinoj pravnoj filozofiji Janko Ferk bavi se tematikom koja dosada još znanstveno nije razrađena, a raspravlja o pravno-filozofskom i pravno-teorijskom sadržaju romana „Proces“ i drugim proznim djelima austrijskog pisca Franza Kafke.Pravne konotacije književnog djela autor je morao transkribirati u jezik i pojmove teorije prava, te je ujedno morao slijediti logiku književne osnove koju pruža Kafkin „Proces“, što mu je u svakom pogledu pošlo za rukom jer ovladava dvjema znanostima u njihovoj specifičnoj metodici, a izuzev toga, obje je struke u monografiji na uvjerljiv način povezao. Janko Ferk raspravlja o nastanku romana, o biografskim i povijesnim ozađima, te recepcijom koja je do danas poprimila svjetske razmjere. U tom sklopu Ferk govori i o Kafkinoj „akademskoj industriji“.U glavnom se dijelu knjige Janko Ferk bavi pravnim pojmovima „Procesa“ i drugih proznih djela, te posebice raspravlja o pojmovima „pravo“, „nepravo“ („krivnja“) i „pravednost“, te „sudstvo“ i „sud“.Tako se po prvi puta u povijesti književnosti susrećemo s jezično-pravnom analizom Kafkinih tekstova. Posebno je poglavlje posvećeno ulogama suca i odvjetnika. Ovo je poglavlje posebice zanimljivo prije svega zato što je sam autor sudac, te posjeduje i odvjetničku naobrazbu.U ovoj knjizi autor vrlo učinkovito raspravlja o suštinskim pitanjima Kafkinog spisateljevanja, te povezuje velike znanstvene teme „filozofije prava“ i „teorije prava“. Pravo je „Proces“ prvo je temeljito istraživanje Kafkinih tekstova iz perspektive pravnika.

[epub id=’849′]

Andrej Ule – ZNANOST, DRUŠTVO, VRIJEDNOSTI

ANDREJ ULE, vjerojatno najpoznatije ime teorije i filozofije znanosti u Sloveniji, u ovoj knjizi uz opće teorijske, pa i epistemološke vidike i pitanja o odnosu znanosti i svijeta, smješta znanost u još dva svježa i na našem prostoru manje razrađena konteksta. Autor ponajprije postavlja pitanje o transmisijama znanstvenog znanja u praksu i realnost, socijalnim i ekonomskim učincima znanosti u društvu, o takozvanoj scientifikaciji društva, ali i o podruštvljenju znanosti. S druge strane autor raspravlja i o etičkoj odgovornosti znanosti i znanstvenika, te njima imanentnim kritičkim refleksijama. Time, dakle – uz narastajući napredak, primjerice, biotehnologija ili zastrašujućih primjera ideološke i političke okupacije znanosti, kako nas tome podučavaju mračna povijesna iskustva – uvijek iznova upozoravaju i zahtijevaju opreznu i promišljenu uporabu. Posebice, ako uvažimo za Ulea prepoznatljivu činjenicu o tome da vrijednosno neutralno korištenje znanosti, ako bi i bilo moguće, vodi njezinoj birokratskoj instrumentalizaciji.

Matjaž Potrč – DINAMIČNA FILOZOFIJA

U knjizi »Dinamična filozofija« autora prof.dr. Matjaža Potrča na privlačan način predstavljene su značajne teme iz filozofije jezika i misli u povezanosti sa čovjekovom okolinom i njegovom djelatnošću. Filozofske teme isprepliću se s temama iz psihologije i umjetne inteligencije. Naglasak je pritom na znanosti o spoznavanju, uključujući psihologiju spoznavanja i računalnim modelom duševnosti u njegovom klasičnom i konekcionističkom obliku. Jezik i misao predstavljeni su u svojoj utemeljenosti u čovjekovoj djelatnosti koja je usmjerena u njezinoj okolini dane predmete. Predmet je određen kao nešto što je dostupno čovjekovoj djelatnosti, te stoga i njegovom spoznavanju. Misao je usmjerena na predmete, te seže od srednjedimenzionalnih dobrina sve do apstraktnih predmetnih predodžba. Predmeti nisu dani statično, već se pojavljuju u aktivnom okolišu djela. Dinamika vodi njihovom shvaćanju. U djelu su izložene teme pamćenja, pogrešaka, informacije, modularnosti, spoznaje, uzročne teorije, skromnosti i bogatstva podražaja, unutarnjij stanja, funkcionalizma, realizma, sintakse, cjeline, sadržaja i odnosa.

[epub id=’820′]

Matjaž Potrč – JEZIK, MISAO, PREDMET

Filozofija nastoji objasniti čovjekovu realnost. U toj realnosti najviše pozornosti zaslužuje ono što je tipično za čovjeka: jezik i misao. Taj je put vodio u anti-naturalistička filozofska stajališta. Ova knjiga autora prof.dr. Matjaža Potrča nastoji naturalistički dograditi spomenuta stajališta. Dokle može pristajanje na prednost predmeta pomoći u tumačenju jezika i misli? Početna teza tvrdi da jezik i misao ovise o predmetima. Na argumentativan je način sabrana građa u prilog toj tezi, koja vodi zanimljivim stajalištima u filozofiji duha, percipiranja i djelatnosti. Naglasak je pritom na perceptivnoj djelatnosti. Pritom je riječ bila o intencionalnosti, modularnosti, razlici i sudjelovanju percipiranja i spoznavanja, skromnosti i bogatstvu podražaja, informaciji i zabludi, funkcionalizmu, realizmu i sintaksi, djelatnosti i sadržaju. Misli je odmjerena prednost pred jezikom, a djelatno vezanim perceptivnim predmetima prednost pred mišlju.

[epub id=’832′]

Matjaž Potrč – POJAVE I PSIHOLOGIJA: Fenomenološki spisi

Fenomenološka baština bliska je filozofiji duha i kognitivnoj znanosti. Brentanova zamisao pojave označava početak fenomenologije, te pruža oruđe za njezino shvaćanje, sve do ekološke intencionalnosti Heideggerove biti-u-svijetu. Husserlovo djelo prelazi od opisne prema ekološkoj i dinamičnoj intencionalnosti. Analitička filozofija i fenomenologija su združivi jer je oboma blizak naturalizam. Fenomenologija se bavi pojavama kao intencionalnim bivstvima. Organska jedinstvenost obilježuje fenomenologiju kao kognitivnu znanost; možemo je eksternalizirati, te je moramo smjestiti u prostor koji je okružuje. Temeljno se razlikovanje odvija između više spoznajne razine koja obuhvaća percipiranje i misli, te između niže spoznajne razine koja obuhvaća osjete. Te su dvije razine združene u organizmima. Dodatnom se tezom tvrdi da su organizmi jedina bivstva. Osjetilima pripada samostalna spoznajna razina, izuzev razine višeg spoznavanja. Pojmovima i osjetima pripadaju slični mehanizmi obuhvaćanja. U svojem reističnom razdoblju Brentano je preoblikovao Aristotelovo razumijevanje supstancije i akcidencije, tako što je pojave razmatrao kao slučajne cjeline sa supstancijom kao njihovim jedinim vlastitim dijelom. Takvo razumijevanje intencionalnosti omogućuje pogled na organsku jedinstvenost kao na karakteristiku različitih pristupa fenomenologiji. Husserlovo djelo o stvari i prostoru analizirano je kao brižljivi opis percepcije, počevši sa statičkim modelom koji prelazi u dinamičan ekološki smjer. Rezultat ekologizma ukazuje na Husserlovu bliskost s Heideggerovim pojmom biti-u-svijetu organizma. Ključ Heideggerovog razumijevanja intencionalnosti u njegovom djelu iz ranog razdoblja nalazi se u Gibsonovom ekološkom modelu, koji intencionalnost smatra vještom praktičnom smještenosti organizma. I Husserl je na taj način blizak strukturi Brentanove reistične pojave. Dvije razine Heideggerove intencionalnosti obuhvaćaju ponajprije teleološku intencionalnost koja temeljnu svrstanost vidi u rukovanju organizma sa svijetom koji ga okružuje. Racionalnost zadobiva svoje mjesto u trenutku kada se praktična vještina uključuje u šire područje. Slijedi prikaz Heideggerovog utjecaja na konekcionistička istraživanja. Odnos između biti-u-svijetu i umjetne inteligencije građa je koja je značajna za umjetnu inteligenciju u trenutku kada vidljiva postaju ograničenja tradicionalnog korištenja simbola. Potreba za obuhvaćanje okoline inteligentnog sustava u primjereni opis spoznavanja postaje očita.

[epub id=’847′]

Marko Uršič – O RENESANSNOJ LJEPOTI

O renesansnoj ljepoti, prva knjiga Ljeta u tetralogiji Četiri doba odvodi nas na putovanje u Firencu dvoje suseljana i životnih suputnika Brune i Marije, seoskog intelektualca i umjetničke duše. Našavši se u Firenci, otpočinje njihovo putovanje kroz renesansnu likovnu umjetnost, književnost, filozofiju, teologiju, historiografiju, i sve to kao kroz splet monologa i dijaloga, eseja, filozofskih rasprava, pa čak i znanstvenih matematičkih izračuna zlatnog reza. Tako se pred nama okreće kaleidoskop povezanih sekvenci jednog viđenja i promišljanja renesanse u različitim žanrovima, od ulomaka iz romana o Sandru Botticelliju, pripovijesti o Bruninom i Marijinom viđenju renesansne ljepote i odnosa između ljepote i ljubavi, do filozofskih eseja i rasprava koji su posvećeni Marsiliu Ficinu, najznačajnijem renesansnom filozofu u vrijeme Lorenza de’ Medici, a pored njega i polihistoru Picu della Mirandola, te religioznom reformatoru Girolamu Savonaroli. Dok su navedeni eseji posvećeni duhovnim temama o ljubavi i ljepoti, o prolaznosti i besmrtnosti, o biti ljudske egzistencije, ulomci iz romana o Sandru Botticelliju unose u ovo djelo zračak tadašnjeg svakidašnjeg života velikog renesansnog majstora, pa se tako pripovijesti o Bruni i Mariji nakon pola tisućljeća na istim ulicama i trgovima otvara obilje renesansne ljepote minulih vremena i obnovljeno promišljanje o ovom razdoblju u zapadnoj kulturi.

[epub id=’842′]

Ksenija Premur – FILOZOFIJA ŽIVOTA ZEN BUDDHIZMA

Krucijalna determinanta našeg doba nisu samo fenomeni globalizacije i informatologizacije. In nuce, u dimenziji duhovnog bivstvovanja našeg doba ulazi u neksualnost komponenti duhovnosti trećeg tisućljeća koje ex fundamentis teramorfiziraju zemaljsko bivstvovanje u kontekstu spiritualne evolucije/involucije. Spiritualne komponente odvijaju se razvojno kroz multikompleksifikaciju planetarizacije, procesa koji se manifestiraju kroz polilogizaciju (višeglasje/mnogoglasje) duhovnih tradicija, religija, filozofija, kultura u njihovim perenijalnim tekovinama/vrednotama. Planetarizacija kao polilogizacija temeljna je značajka našeg doba, komplementarna s materijalnim/svjetovnim procesima globalizacije. Modusi filozofijskih, religijskih i kulturoloških otvorenosti i ambigvitetnosti svih discoursa kontrastacija / komparacija , svih ekumenskih i drugih anticipacija i utopizacija smještaju se unutar polilogizacije. I svaki teorijski ekskurs u neko područje indendira zbilji polilogije. Tako i ovaj značajan rad Ksenije Premur „Filozofija života zen buddhizma“ koji artikulira problematiku zen-buddhizma. Vrlo temeljito i korektno promišljaju se neke bitne značajke zen duhovnosti i donosi adekvatan odabir klasičnih tekstova koji «dokumentiraju» teorijski promišljaj. Zen-buddhizam je kruna, najviši domet razvoja buddhističkih tradicija, unutarnji telos sveukupnosti buddhističkih iskustava i vrednota. Povijesno možemo pratiti i razvojne faze, možemo filozofijski i teorijski konceptualizirati značajke tih tradicija, možemo ad infinitum ići s komparacijama/kontrastacijama kao i kod svake druge tradicije, a rad Ksenije Premur po stručnoj artikulaciji i prezentaciji onog bitnog, zaslužuje najvišu ocjenu i dužno poštovanje čitatelja.

[epub id=’825′]

Ksenija Premur – LAO CE

In modo «mekog mišljenja» Ksenija Premur svoji djelom »Lao Ce« utiče u krug perenijalnog mišljenja i kroz njega sagledava kinesko filozofsko promišljanje u fragmentima ali ulazi u polje «opozicije» duboko osjećajući «neplodnost» takvih pristupa te se okreće opravdano odabiru izvornih tekstova. U ovom djelu o duhovnoj tradiciji daoizma ona briljantno filozofski hermeneutizira osnovne elemente Dao duhovnosti i podastire jedan novi svježi pristup koji artikulira mogućnost ne samo novog «čitanja/razumijevanja» već slutnju življenja. Svojim radom o daoizmu i prijevodima drevnog teksta Ksenija Premur problematski je izvrsno približila tu tematiku čitatelju. U vrsno prevedenom djelu Dao De Jing, koje je kritičko izdanje nastalo usporedbom niza dosadašnjih prijevoda ovog temeljnog djela kineske duhovnosti, autorica u svojim komentarima nastoji proširiti i produbiti uvid u Dao kao vrhovno načelo kozmosa i usporediti ga s drugim dalekoistočnim filozofskim tradicijama u aksijalnom dobu filozofije. Autorica je jedna od rijetkih koja u našoj akademskoj sredini sustavno i znanstveno korektno baveći se tom problematikom publicira radove s prijevodima izvornih tekstova. Knjiga „Lao Ce“ objavljena je uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

[epub id=’835′]

Ksenija Premur – SKICE IZ AZIJE

Zbirka eseja Skice iz Azije, koja je pred čitateljem, predstavlja odabrana poglavlja istraživačkog rada autorice što je započelo 1982. godine s objavljivanjem djela Čedomila Veljačića Ethos spoznaje u europskoj i indijskoj filozofiji, a nastavljeno je razradom filozofskih tema misaone baštine Indije, Kine i Japana. Tako je u izvjesnom smislu pred čitateljem presjek dvadesetpetogodišnjeg istraživanja u odabranim fragmentima najznačajnijih poglavlja azijske misaonosti, razradi metodoloških pitanja dijaloga filozofija na razmeđama, kao i pregled nekih najnovijih pokušaja susreta kultura s obje strane – zapadne i istočne. Skice iz Azije tako su odabir fragmenata iz bogate filozofske baštine Indije, Kine i Japana kojima je light-motiv i nit-vodilja uvijek iznova problematizirano pitanje za čime i kako posežemo za dalekoistočnim tradicijama mišljenja i oblika života i kako kao subjekti zapadne kulture možemo pristupati i «misliti u kodu» Istoka.

[epub id=’854′]

Ksenija Premur – FRAGMENTI DREVNE INDIJE

U knjizi «Fragmenti drevne Indije», odabran je jedan od najkompleksnijih problema pristupa istočnim filozofijama, a taj se sastoji u što je moguće adekvatnijoj recepciji filozofske baštine Indije. Ovaj je problem žarišno mjesto svih dosadašnjih autoričinih bavljenja metodološkim pitanjima pristupa, recepcije i komparacije filozofskih krugova Istoka i Zapada. Stoga se u ovoj knjizi, pod naslovom Fragmenti drevne Indije, autorica usredotočila na izravno sučeljavanje s ovim problemima, te je tako posegnula za obimnom studijom vedsko-upanišadske misaone baštine izlažući je, tumačeći i komentirajući upravo s pozicije subjekta zapadne kulture kojem je u samoj studiji, kao i Antologiji izabranih tekstova Veda i Upanišada omogućena upravo takva, adekvatna recepcija ove misaone baštine. Iz mnogobrojnih studija o problemu recepcije autorica je u ovoj knjizi krenula upravo u samu recepciju, interpretaciju i adekvatno približavanje zapadnog čitatelja indijskoj filozofskoj baštini u samim korijenima njezinog stvaranja. Knjiga je objavljena zahvaljujući potpori Ministarstva kulture.

[epub id=’827′]

Ksenija Premur – ETHOS SPOZNAJE U FILOZOFIJI ČEDOMILA VELJAČIĆA

Knjiga je posvećena komparativnoj filozofiji univerzalnih pretpostavki philosophiae perennis istaknutog hrvatskog filozofa Čedomila Veljačića, a sastoji se od dva glavna poglavlja: «Ethos spoznaje u filozofiji Čedomila Veljačića» u kojem se iznose, interpretiraju i kritički vrednuju polazišta univerzalizma u Veljačićevoj filozofiji, te poglavlja pod naslovom «Buddhističke studije» u kojem je iznesen sukus Veljačićevih buddhističkih istraživanja. Knjiga je tiskana uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Jadran Zalokar – FILOZOFSKI ESEJI

Zalažući se za osobni duhovni put autor inzistira i na nužnosti upoznavanja i iskušavanja različitih duhovnih opcija našeg vremena. Pogrešno je svojim duhovnim bićem i umom biti utemeljen samo u vlastitoj ili samo u jednoj duhovnoj tradiciji. To vodi do sužavanja duhovnosti i lako prelazi u unidimenzionalnost, uskoumlje, neslobodu i netoleranciju. Planetarizacije jest polilogizacija i čovjek kao duhovno biće jest slobodan istraživač različitih duhovnih tradicija i pozvan kao planetarni baštinik da živi te tradicije po najdubljem određenju svoje ljudskosti i božanskosti. Zlo ovog svijeta rezultira iz monadizacije duhovnosti, plitke monologizacije i utamničenosti samo u jednom načinu duhovnosti. Što implicira prije svega nepoznavanje i nepriznavanje drugih i drugačijih modusa duhovnog bivstvovanja. Stoga je potrebno i uvođenje duhovnog odgoja/obrazovanja u sustav školstva u cilju izgradnje „poliloškog“ karaktera mladog bića za život u polidimenzionalnosti duhovnog života budućnosti. Bez poliloške otvorenosti i slobode duhovnosti, nema niti istinske humanizacije društva. U tematski različitim tekstovima Jadran Zalokar nastoji to i argumentirati i temeljito artikulirati. Oni imaju i pomalo epistolarni prizvuk i sadrže značenje poruke suvremenom duhovnom tragatelju koji mora biti ne samo mislilac već i predani duhovni aspirant. Samo iskreni duhovni tragatelj može biti i kritička instanca onome što vrlo često zakriva pseudoduhovnost. Pseudoduhovnost nije samo posljedica neznanja i polu-znanja već i neizgrađenosti duhovnog karaktera. Stoga ovi tekstovi imaju i „paidagošku“ komponentu, ali ne u vidu pukih „savjeta“ ili „uputa“.

[epub id=’826′]

Jadran Zalokar – DUHOVNE TEME

Jadran Zalokar, filozofski pisac i istraživač duhovnih tradicija Istoka i Zapada, već preko dvadeset godina nastoji artikulirati temeljne značajke duhovnih fenomena našeg vremena. U kontekstu mišljenja planetarnog poliloga od 1990 kroz cikluse predavanja sustavno promišlja vrlo različite duhovne teme. U vrlo kompleksnom području ovodobnih duhovnih kretanja, on primarno izlaže problematiku i pitanja duhvnog odgoja, zena i tantre. Značajno je da teorijski discours proizlazi iz praktičkog duhovnog iskustva i osvjetljava skrivene komponente tih duhovnih područja bivstvovanja. Jadran Zalokar u poliloškoj otvorenosti nastoji filozofski modus razumijevanja uskladiti sa životom duhovnog praktikanta. Filozofski um inkorporiran je u dimenziju duhovnog perfekcioniranja i služi oživljavanju/življenju onog perenijalnog u zbiljskom životu. Duhovne aspiracije i intencije višem životu nose u sebi i filozofski pars. Duhovne su „teme“ danas vrlo aktualne i iz različitih razina svijesti i stupnja duhovnosti o njima se vrlo različito kazuje. Uvažavanje plurimodalnosti i kompleksnosti duhovnih svjetonazora i modusa duhovnosti, za autora je signum same duhovnosti novog doba.

[epub id=’823′]

Janko Ferk – PSALMI I CIKLUSI

»Psalmi i ciklusi« autora prof. dr. Janka Ferka osebujna je pjesnička zbirka koja, poput biblijskih psalma i njihove vječne mudrosti, donosi izrazito žive i dojmljive pjesničke slike vječnih motiva života, ljubavi i smrti. Njihova je izravnost bez suvišne rječitosti i pjesničke patine ono njihovo najdomljivije obilježje, koje zadire izravno u transparentnost pjesničkih slika koje izravno i bez okolišanja rastvaraju korice vječnih pitanja čovjekovog postojanja. I poput Biblije, tog vječnog i nepresušnog izvora nadahnuća i utjehe, donose poziv čitatelju: zagrli život, što su posljednji stihovi ove nadasve vrijedne i duhom bogate pjesničke zbirke koja će nadahnuti i iznova potaknuti na razmišljanje svakog čitatelja koji posegne za ovim iznimno vrijednim djelom. I ne samo što nadahnuće u Ferkovom pjesničkom opusu nalazimo u perenijalnoj filozofiji iz koje autor crpi plodove pjesničke tradicije na univerzalnoj razini, ovaj pjesnik opčinjava lakoćom i mudrosti koja se utkiva u svaki stih, svaku strofu, svaku pjesmu. To je autorov pjesnički credo, a u ovoj knjizi stihova rasprostro se u širokoj lepezi dubokih značenja i vječnih pitanja čovjekove egzistencije, kao i vječnog traganja za svrhom i smislom postojanja.

[epub id=’850′]

Fabjan Hafner – VODI ME, VODO

Vodi me, vodo – najnovija pjesnička zbirka Fabjana Hafnera – bujica je pjesničkih slika koje se izlijevaju iz pera pjesnika u vrtlozima refleksija i slika, što se pretaču iz nadahnutog i bogatog izričaja doživljaja svijeta i one tanane niti koja pjesnika sjedinjuje s njime sve do odmaka od svega što ga okružuje u intimni svijet u kojem pjesnik reflektira stvarnost kroz prizmu vlastitih produhovljenih snoviđenja. Ova zbirka donosi iznimno vrijedno, nadahnuto, proživljeno i reflektirano poetsko viđenje svijeta, koje će nadahnuti i u svojim bujicama ponijeti i svakog čitatelja koji posegne za ovim vrsnim poetskim ostvarenjem.
Knjiga je tiskana zahvaljujući potpori Ureda saveznog kancelara Republike Austrije u Beču i Trubareve fondacije Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.

Janko Ferk – NATPISI NA ZID ZEMLJE

Pjesnička zbirka Natpisi na zid zemlje donosi sabrano pjesničko stvaralaštvo Janka Ferka koje je nastajalo u razdoblju od 1975. do 1984. godine. U tom vremenskom rasponu Janko Ferk ostaje dosljedan svome pjesničkom poslanstvu, a ono je protkano dojmljivom i rječitom niti-vodiljom vječnih i za svakog čovjeka nezaobilaznih pitanja o životu i smrti, ljubavi i mržnji, ljepoti i rušilačkom porivu razaranja.
Knjiga je tiskana zahvaljujući potpori Ureda saveznog kancelara Republike Austrije u Beču i Trubareve fondacije Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.

[epub id=’839′]

Barbara Korun – KRILATI ŠUM

«Krilati šum» je zbirka izabranih stihova autorice Barbare Korun koja dosada nije objavljena u Sloveniji, već je pripremljena posebno za prvo izdanje u Hrvatskoj. Riječ je o izboru stihova iz tri zbirke poezije autorice, i to zbirke poezije Oštrina miline (Ljubljana,1999.), zbirke poezije u prozi «Zapisi ispod stola (Ljubljana, 2003.) i zbirke poezije «Raspukline» (Ljubljana, 2004.).
Pjesnička zbirka Oštrina miline intonirana je većinom erotski, a unikatnost ovog pjesničkog pisma sastoji se u ispreplitanju snažne metaforike, osjetilne neposrednosti i refleksivne izoštrenosti. Zbirka poezije u prozi «Zapisi ispod stola» donosi kratke prozno-poetske zapise koji plijene pozornost čitatelja neočekivanim obratima i bogatim tkanjem poetske refleksije, a na istom je tragu osjetilne zornosti, bogate metaforičnosti i lirske obojenosti napisana i zbirka poezije «Raspukline».
«Krilati šum» donosi tako izbor koji dosljedno slijedi lirsku, erotsku i metaforičnu nit-vodilju cjelokupnog poetskog stvaralaštva Barbare Korun, istaknute predstavnice suvremenog slovenskog pjesništva.
Knjiga je izdana zahvaljujući potpori Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.

Milan Dekleva – U MENI MIRUJE SVJETLOST

Iza nas zatvara se stoljeće u kojem se osjećaj ugroženosti i tjeskobe čovjeka samo još pojačao. Ako se obazremo na baštinu proteklih pjesnika, njihova žudnja za neobičnim, izopačenim i abnormalnim doima nam se poput dječje igre. A kako i ne bi. Zbilja je svijet preobrazila u tjelesno i metafizičko groblje, ljude u izbjeglice, koji su se u nesklonoj tuđini morali odreći sjećanja na domovinu, jezik, obrede i snove. Nije nimalo čudno što su u svijetu izbjeglica zagospodarili umjetni svjetovi u koje smo srljali uz pomoć droga ili informacijskih mreža. Osjećaj ugroženosti i tjeskobnosti u ljudskim srcima potiče potrebu za spasenjem. Minulo je stoljeće ponudilo cijeli niz spasitelja i pronositelja sreće. Oni, koji su mislili iskreno, bili su potisnuti na rub socijalne svijesti i moći, dok su oni drugi, lažni proroci, zdušno sakatili duše, misli i tijela pojedinaca, plemena, naroda. Nagovještaj kraja ostaje na snazi – kao i igra spasenja, što je glavna tema ove osebujne zbirke poezije.

Janko Ferk – 10 x 7

“10 x 7” zbirka je izabranih stihova Janka Ferka koje je napisao na slovenskom i njemačkom jeziku. Autor je za ovu zbirku pjesama, za koju je sačinio kritički izbor iz niza pjesničkih zbirki za koje je bio i nagrađivan uglednim književnim nagradama, pletu i prepliću široki horizont doživljajnosti i promišljanja temeljnih pitanja pod aurom minucioznog tkanja od pjesme “Smrti / ti si / najljepša nijansa / crne boje/ do ushita naizgled banalnih sitnica u kojima nalazi duboko promišljeni smisao života. Prijevodi ovih i drugih stihova iz pjesničkog opusa Janka Ferka objavljeni su diljem svijeta, a prije svega na jezicima ove zbirke – hrvatskom, engleskom, talijanskom, španjolskom i francuskom jeziku. Neki su od prevoditelja poznati autori, kao što je to, primjerice, Ksenija Premur, Hans Kitzmüller i León Rinaldetti. U Italiji, Americi i Hrvatskoj preveden je i objavljen niz pjesničkih zbirki Janka Ferka koje su naišle na izniman odjek. Posebnost je ove zbirke u višejezičnosti koja ovim stihovima otvara široke horizonte recepcije na europskom prostoru.

[epub id=’812′]

Primož Čučnik – RAD I DOM

Čučnikovu temeljnu pjesničku poziciju sažima stih: «od sebe dajem najviše što mogu». U svakom djeliću prostora i vremena u dahu njegovog govora mogu se rastvoriti labirinti. Sadašnjost se pjesniku sve više ukazuje kao neuhvatljiva minuta «kada se netko pojavio i bez buke otišao» – stoga pjesnik, da bi joj se ikako mogao približiti, mora tematizirati duge vremenske raspone koje u ovoj knjizi uprizoruju glasovi sa starih fotografija. Ovaj pjesnički govor u stanju je u sebe preuzeti bilo koju tekstualnu građu na koju pjesnik naiđe («kockarnica riječi, koje su se ovdje sjatile prije negoli ih je neka misao slomila») – od poruke koju nalazi kemijskom olovkom ispisanu na rubu novčanice (priznajem da sam, nasuprot Čučniku, u svojem praznovjerju takvu poruku uistinu prepisujem na druge novčanice – a i Čučnik ju je prepisao: u knjigu) ili ciklusa sms-a koje mu šalje netko «blažen kao Dostojevski u vrijeme Bjesova»), pa sve do stihova Johna Ashberyja i Elizabeth Bishop. Tom tekstualnom građom pjesnikovo djelo uspostavlja sve suptilnije strukture u kojima mi se bitnom čini istodobna tematizacija različitih brzina vremena.

Iztok Osojnik – PJESME NIŠTAVILA I GOSPODIN DANAS

Zbirka poezije „Pjesme ništavila“ i „Gospodin Danas“ dvije su knjige pjesama koje su objedinjene u jednu knjigu po kronološkom slijedu u kojem „Pjesme ništavila“ prethode „Gospodinu Danas“. Riječ je samo o isječku iz bogatog pjesničkog, esejističkog, filozofskog i književno-teorijskog opusa Iztoka Osojnika. Sva Osojnikova djela obilježena su preglednošću, razvidnošću i zornošću slika koje se prepleću po unutarnjem logosu – glasu istine i jasnoće u doživljajima što su neposredni, zorni i jasni, a temeljni ton vedrina i otvorenost prema svijetu u svemu što ga čini. Temeljna nit-vodilja Osojnikove poezije je istina, duboko prožeta istina o sebi i svijetu koju je Osojnik proživljavao na raznim dijelovima svijeta. Njegov magisterij, primjerice, napisan je na studiju u Japanu ne potpavši pod utjecaj japanske tradicije, ali nesvjesno u koloritu i izravnosti nalikuje spletu kulturoloških granica i vrata koja se neprestance njišu unutra i van propuštajući svijetle boje na račun mračnih.

Ksenija Premur – OD OBALE DO OBALE

Pjesnička zbirka „Od obale do obale“ pjesnikinje Ksenije Premur refleksivna je poezija koja u svojim vizurama svijeta i prirode unosi duboke uvide i doživljaje koje pretače u kratke poetske slike kojima otkriva dubinska značenja viđenog i doživljenog u kratkom slogu koji tim dojmljivije djeluje na čitatelja kao poziv na duboki smisleni razgovor. U ovoj poeziji nema trivijalnosti ili kiča, ništa nije beznačajno i lišeno značenja, već samo poziv na duhovno srodstvo čovjeka i bitka. U zbirci se nižu minijature koje djeluju kao kratki isječci nečeg što je viđeno i doživljeno u samo jednom trenutku i taj trenutak ostaje zabilježen u svega nekoliko stihova. Svaka pjesma donosi jednu vizuru, jedan ton, jedan treptaj oka u povlaštenim trenucima u kojima pjesnikinja otkriva smisao i svrhu življenja. Svaka sitnica u takvom dubinskom viđenju temeljnih uvida lista se kao knjiga nadahnuća i obnovljenog dijaloga između čovjeka i prirode, čovjeka i bitka.

[epub id=’843′]

Ksenija Premur – MADRIGAL ZA LJETO

Zbirka poezije «Madrigal za ljeto» autorice Ksenije Premur nadahnuta je pravcem novog intimizma u suvremenoj poetskoj produkciji, a obilježava je jasnoća, zornost i dojmljivost jasnih slika koje se u poetskoj refleksiji isprepleću i tako stvaraju snažan estetski dojam. Pjesme su erotskog i refleksivnog karaktera, a donose intiman odnos autorice prema snažno proživljenim dojmovima koji uz to oponašaju melodičku strukturu sklada renesansnog madrigala, kako je i naslovljena ova zbirka poezije.

[epub id=’836′]

Primož Čučnik – KAO DAR

Čučnikovu temeljnu pjesničku poziciju sažima stih: «od sebe dajem najviše što mogu». U svakom djeliću prostora i vremena u dahu njegovog govora mogu se rastvoriti labirinti. Sadašnjost se pjesniku sve više ukazuje kao neuhvatljiva minuta «kada se netko pojavio i bez buke otišao» – stoga pjesnik, da bi joj se ikako mogao približiti, mora tematizirati duge vremenske raspone koje u ovoj knjizi uprizoruju glasovi sa starih fotografija. Ovaj pjesnički govor u stanju je u sebe preuzeti bilo koju tekstualnu građu na koju pjesnik naiđe («kockarnica riječi, koje su se ovdje sjatile prije negoli ih je neka misao slomila») – od poruke koju nalazi kemijskom olovkom ispisanu na rubu novčanice (priznajem da sam, nasuprot Čučniku, u svojem praznovjerju takvu poruku uistinu prepisujem na druge novčanice – a i Čučnik ju je prepisao: u knjigu) ili ciklusa sms-a koje mu šalje netko «blažen kao Dostojevski u vrijeme Bjesova»), pa sve do stihova Johna Ashberyja i Elizabeth Bishop. Tom tekstualnom građom pjesnikovo djelo uspostavlja sve suptilnije strukture u kojima mi se bitnom čini istodobna tematizacija različitih brzina vremena.

Ana Pepelnik – PULS NARANČASTIH SVJETALA NA SEMAFORIMA

Moja je poezija otvorena / prirodnim događajima. Ova rečenica, koja se na izvjestan način nehotice pojavljuje u pjesmi Džep u srcu, iz pera Ane Pepelnik zvuči prije svega ironično, iako je za većinu čitatelja njezinog prvijenca uistinu istinita jer je poznaju kao pjesnikinju koja je pomalo naivno otvorena za tvar svakidašnjeg iskustva, a time i za kojekakve jezične prljavštine i nepreciznosti što ih to iskustvo sa sobom donosi. Čitatelji će zasigurno biti iznenađeni gustoćom i preciznošću pjesama iz druge knjige u kojoj autorica definitivno napušta svoju (nedvojbeno zanimljivu) zamisao prvijenca da se – uz svu vještinu koju je stekla u međuvremenu – pozabavi pisanjem, koje više ne računa ni na kakvu sniženu tarifu, već, štoviše: uključuje se u aktivni dijalog i spor s pravcima, koji prevladavaju u današnjoj slovenskoj poeziji ili upravo sada dobivaju na značenju. Anina je poezija pozorna na ono što je na dohvat ruke ali iuzgred odnosi i na stvari koje su izvan tog dosega. Upravo su takve nove pjesme Ane Pepelnik koja – kao i svaka djevojka – rado piše o cvijeću, bombonima i odjeći, iako joj nije strana ni kozmička perspektiva, na prvi pogled preuzeta od Kocbeka, ali usavršena na izvoran način, blagim zatvaranjem pogleda: Sve je to / nezaboravno i otužno. Nalik svemiru.

Ksenija Premur – KRHOTINE KINESKOG PORCULANA

Zbirka poezije pod naslovom Krhotine kineskog porculana autorice Ksenije Premur baštini svoje korijene u ponajboljim zasadama moderne i smjera novog intimizma koji je posvjedočen i u njezinim ranijim objavljenim zbirkama poezije Od obale do obale i Madrigal za ljeto.. U zbirci Krhotine kineskog porculana Ksenija Premur uvodi pjesnički svijet koji se odvija paralelno na razini sna i jave, omiljenog motiva kojim se autorica bavila i u nizu svojih proznih djela, a posebice u kratkim pripovijetkama. Ova je zbirka poezije nadahnuta pravcem novog intimizma u suvremenoj poetskoj produkciji, a obilježava je jasnoća, zornost i dojmljivost jasnih slika koje se u poetskoj refleksiji isprepleću i tako stvaraju snažan estetski dojam. Pjesme su erotskog i refleksivnog karaktera, a donose intiman odnos autorice prema snažno proživljenim dojmovima svakodnevne stvarnosti i njezinih »krhotina«. Podsvijesni tokovi u produbljenoj autorefleksiji zrcale dvostruki svijet „ja“ i „ne-ja“, unutarnje i vanjsko, subjektivno i objektivno, a sve to, kako to i sam naziv zbirke nagovješćuje, u „krhotinama“, slučajnim zapažanjima, ovlaš nagoviještenim sugestijama, beznačajnim sitnicama i svakidašnjim slikama koje se stapaju u slikovit mozaik koji obdržava i sjedinjuje duboko proživljeni trenutak poetske refleksije. U ovoj zbirci nesumnjivo je pretakanje bogatog autoričinog filozofskog promišljanja temeljnih pitanja egzistencije koje ne može izraziti drugačije negoli u „krhotinama“, isječcima i odrazima stvarnosti u dubinskom poetskom subjektu doživljaja i izričaja. Autorica je u naslovu naznačila i „kineski porculan“, što upućuje na njezino dugogodišnje bavljenje istočnim filozofskim tradicijama za kojima poseže i u poetskim nadahnućima.

[epub id=’834′]

Uroš Zupan – PAPUČE ZA PJEŠAČENJE KINOM

Najnovija pjesnička zbirka Uroša Zupana, jednog od najistaknutijih pjesnika mlađe generacije u Sloveniji, pod naslovom „Papuče za pješačenje Kinom“ nasuprot iscrpljenoj melankoličnoj atmosferi modernog pjesništva donosi konkretno životno-doživljajno iskustvo – neposredno, zorno i duboko proživljeno – pjesničkog „ja“ koje porađa i u svojem osebujnom i bogatom individualnom pismu transformira neposrednu iskustvenu doživljajnost u otvorenu dijalogičnost sa svijetom koji okružuje pjesnika. Tako od banalnih sitnica svakodnevice – televizijskih promidžbenih programa, novinskih kratkih izvješća, neopranih šalica nakon ispijene kave – Uroš Zupan gradi navlastiti unikatni svijet u kojem se rasprostire svojevrsni „poetski pejzaž“ kojeg pjesnik slika živim, otvorenim, komunikativnim, ponekad provokativnim, ali uvijek, sebi dosljedno, izrazito lirskim jezikom u kojem svaka „stvar“ u objektivnom svijetu može postati predmetom suptilnih pjesničkih refleksija, te tako sazdati svijet u kojem se svijet objekata zrcali u zrcalu metafora i skrivenih, skrovitih značenja koje pjesnik razotkriva pomnim promatranjem, a u jezik pretače lirskim pasažima i obiljem polisemantičnosti na različitim razinama pjesničkog izraza.

Barbara Korun – PUKOTINE

U pjesmama Barbare Korun, pukotine imaju izuzev zemaljski osjetne (gorim, gorim / na lomači osjećaja) i dijametralno suprotnu konotaciju – pukotinu neba. I u ambivalentnom supostojanju erosa i biosa i ta oba pola upućuju na pukotinu spola. Pukotina je, jednom riječju, osjetno-zorna predodžba „ulaza“ otvorenog za kročenje u tu liriku i njezin doživljaj. Kroz njega autorica poseže u srčike životnih realiteta, koje iz mrtvila iznova oživljava i pretače u stihove. Posljedica je tog pjesničkog postupka činjenica da se, primjerice, pejzaž kao prevladavajući okvir autoričinih osjećaja i misaonih spoznaja „preokrene“ s lica na stražnju stranu i pruža se pjesnikinjinoj volji da odabere nepoznatih, posve poetskih unutarnjih povezanosti – najosjećajnije stvari zadobivaju svoj izraz kao apstraktne pante, i obrnuto, čiste apstrakcije postaju stvarne.

Tomaž Šalamun – CRNI LABUD

Pjesnička zbirka „Crni labud“ uglednog slovenskog pjesnika Tomaža Šalamuna, svjetski poznatog i priznatog pjesnika koji je prevođen na gotovo sve europske jezike, donosi novinu u pjesnikovom dosadašnjem stvaralaštvu. Iz nizanja mnoštva riječi elastičnom, žustrom i spretnom gestom izniču u ovoj zbirci na vidjelo pojedine riječi, koje se potom zrcalno čitaju u sebi, uspostavljaju tekst, ali nikada ne postaju plijenom romantičnog, simbolističkog metaforiziranja. Riječ se čita, postavlja se jedna uz drugu, zapliće se u metonimijski niz i oštru prosudbu njihovog djelovanja zamjenjuje prazno i očajno „samo-traganje“, „izražavanje“ pjesničkog subjekta, to nerijetko besmisleno oklijevanje s velikim kategorijama života i smrti, koje se najčešće pretapaju u pomilovanju onih koji ih koriste i tek vrlo rijetko u poeziju. Za razliku od dosadašnje Šalamunove poezije u kojoj su stvari bile sobom dane, u „Crnom labudu“ iznova se zatiču u svojoj savršenoj monolitnoj, metonimijskoj ljepoti, u svojoj zazbiljnosti u kojoj autentično korištenje pjesničke građe rasterećuje govor koji se spotiče o samopomilovani pjesnički subjekt ove pjesničke zbirke Tomaža Šalamuna.

Tone Škrjanec – KOŽA

Tone Škrjanec zasigurno je jedan od najzanimljivijih pjesnika u ovom trenutku u Sloveniji, i to kako s književno-sociološkog aspekta – unatoč tome što pripada generaciji sedamdesetih godina prošlog stoljeća – tako i s poetološkog aspekta. Slično kao i na njegove generacijske kolege Iztoka Osojnika i Jure Detele, i na Škrjaneca je u prvom redu utjecala američka beat poezija i posredstvom nje i poezija Dalekog Istoka. Dalekoistočne utjecaje u Škrajneca možemo pratiti na formalnoj razini i na sadržajnoj ravni – upravo iz tog iskustva možemo izvesti njegovu već znamenitu usredotočenost na detalje i etičko-poetološke orijentacije. Za razliku od većine slovenskih (i europskih pjesnika) dvadesetog stoljeća, koji u svojim tekstovima žele postati gospodarom svijeta ili ga čak deformirati u skladu s diktatom tzv. diktatorske fantazije, Škrjanec svijet opisuje, pa bismo tako mogli ustvrditi da njegov pjesnički credo nije „imati“, već „ostaviti da bude“. Tone Škrjanec zasigurno je jedan od vodećih pjesnika svoje generacije.

[epub id=’833′]

Jure Jakob – TRI POSTAJE

U skladu s pjesničkim credo upijanja i reflektiranja svijeta u poetskim dojmljivim slikama valja razumjeti i Jakobov temeljni pjesnički postupak – montažu. Jakob se montažnoj tehnici ne utječe sa ciljem da manipulira svijetom i čitateljem, već s ciljem da sitne trenutke i pojave iskaže u njihovoj jedinstvenosti, te time i različitosti od drugih, u pjesmi supostavljenih trenutaka i pojava. Jakobova je poezija, dakle, poezija brižljivog promatrača, iako ujedno i promatrača koji zna i može apstrahirati sve što je za njegovo pjesništvo i za čitatelja obvezujuća spoznaja. Stoga u njegovoj poeziji nalazimo stihove, kao što su to, primjerice, „Život teče kao da nas/ nema/ i s time se slažemo“ ili „Ponekad se noć zasuče/i nastaju usne, mokre i čiste“. Etičnost, osjećaj za detalj i atmosferu pjesme, kao i profinjeno korištenje montažne tehnike odlike su Jakobove poezije.

[epub id=’862′]

Milan Dekleva – PANIČNI ČOVJEK

Knjiga Panični čovjek Milana Dekleve pokušaj je uživljavanja u poetičnu dušu Anaksimandra, u njegov panoramski pogled kojim seže do istinitosti i zbiljnosti našeg trenutka. Karl Jaspers o Anaksimandru je rekao sljedeće: „Veliki dojam, koji na nas ostavlja Anaksimandar, izvire iz cjeline njegovog mišljenja. Slično je buđenju zapadnog uma, nestajanju oblaka magle. Razdanjuje se. Novim načinom mišljenja Anaksimandru se istog trenutka ukazuje ono najjednostavnije na što prije njega nitko nije mogao pomisliti. Uzbuđujući je sam početak. U njemu se čovjek udaljava od samoga sebe i svijeta. Raste suverenost mišljenja koje se usuđuje, bez ograničenja, i nasuprot svakidašnjice, tradicije i transparentnosti, bez strahopoštovanja zamisliti ono što je prvo i naizgled najapsudrnije…“ Panični čovjek je poetsko kročenje u labirint početka. Dječji pogled čuđenja, koji je mudar zbog svoje naivnosti i naivan zbog svoje mudrosti. Traganje za sveopćim, koje oživljuje pojedinačnost i cjelinu, kategorički je imperativ poezije koji nikada nije utihnuo. Panični čovjek već u naslovu objedinjuje oba značenja grčke riječi: pan i panika rođeni su iz istog nemira. Panika, koja ovladava čovjekom nihilizmom volje za moć sve je (pantos) što imamo.

Vinko Ošlak – POĐI I TRAŽI

Slovenski književnik Vinko Ošlak (1947.) svoj je književni put započeo kao pjesnik. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća u nakladi Obzorja objavljena je njegova zbirka poezije „Seizmograf osjećaja“. U nakladi Mladinske knjige objavljena je Ošlakov ciklus pjesama u okviru serije „Pjesnički listovi“ na temu umjetničkih slika Jože Tisnikara. U jednom razdoblju stvaralaštva Ošlak se posvetio prozi, esejistici i filozofsko-teološkim djelima. Zbirka poezije Pođi i traži napisana je u klasičnom sonetnom obliku, a Ošlakove pjesme nisu samo igra riječi, već i osjećajna i misaona poruka koja je upućena čitateljima. Ošlakova je pjesma dosljedno na strani manjeg, krhkog koji trpi nepravdu i priroda ovoga svijeta nije mu naklonjena. Kao i prozna i esejistička djela, i ova je Ošlakova zbirka poezije prožeta kršćanskim etosom i pogledom na svijet kroz Evanđelja.

Janko Ferk – PASADENA

„Pasadena“, trojezična zbirka poezije – na slovenskom, njemačkom i hrvatskom jeziku – slitina je tri najsrodnija i istodobno suprotstavljena elementa čovjekove biti: života, te erosa i thanatosa. U pjesmama u ovoj zbirci poezije austrijski pisac Janko Ferk na filozofski se način bavi pitanjima koja nas iz dana u dan opterećuju, usrećuju… ili nas nimalo ne dotiču. Svatko na ta pitanja odgovara na svoj način, dok to pjesnik čini tankoćutnim stihovima koje zaokružuje nadahnutom pjesmom o kalifornijskom gradu koji nikada nije vidio. Pjesnički credo ove poezije ustrajno i neprekinuto traganje za onim lijepim i uzvišenim ili prizemnim i beznačajnim koje nalazimo u pjesmi o zatvorskoj tamnici u kojoj život jenjava “na komadu suhog kruha / i ustajale vode/ ondje gdje je kazna zadnji pečat čovjekovog života. Iz tog egzistencijalnog viđenja smisla života žudnja je u cjelini udaljeni zvuk ove zbirke. Zbirku je na hrvatski jezik prevela Ksenija Premur.

[epub id=’846′]

Ksenija Premur – SNOVI NAGOG TIJELA

Zbirka poezije pod naslovom „Snovi nagog tijela“ pripada smjeru novog intimizma koji autorica Ksenija Premur njeguje tijekom cijelog svojeg poetskog stvaralaštva, i to u svoje dvije zbirke poezije „Od obale do obale“ i „Madrigal za ljeto“ koje su objavljene zahvaljujući potpori Ministarstva kulture. U ovoj zbirci autorica na profinjen način donosi erotičan odnos u refleksiji prema cjelokupnoj stvarnosti počevši od najbanalnijh sitnica svakodnevice do suštinskih pitanja egzistencije otvarajući tako horizonte nove doživljajnosti i autorefleksije. Time autorica propituje i horizonte modernog pjesničkog izraza, na mjestima uvodeći izrazitu i izravnu fabularnost, čime ova pjesnička zbirka dobiva na dinamičnosti kojom stvara osebujan i navlastiti pjesnički svijet. Ova dinamika protočnosti koja ide od suptilnih stanja svijesti i autorefleksije do gotovo realističkog odražavanja stvarnosti svakako je posebna značajka ove zbirke poezije koja plijeni pozornost i privlači u svijet autoričine osebujne doživljajnosti.

[epub id=’855′]

Lev Detela – ZVIJEZDE, ZAMKE

Zbirka Zvijezde, zamke odlikuje se „neobaveznim“ podnaslovom u jednoj riječi Pjesme, dok je tematski orijentirana „prema van“, u širi globalno-socijalni prostor, koji osvjetljava kozmičko ironično-kritičkom „hladnom objektivnošću“ između prve (Prva zvijezda – „uhvaćena u neki svečani svemir“. cit.) i završne pjesme (Svjetsnijeg – „nikakve nade više nema / za taj izgubljeni svijet“). Jezgra te njegove „zimske“ vertikalnosti pjesma je Sedmoglavac u više dijelova, koji u ekstatički ekspresivnom nizanju i ponavljanju sintagmi od slobodnog stiha Detela razvija „zadušnicu“ („KADA ĆE ZADUŠNICA“, cit. Druga glava) za posječenim, ali ipak neuništivim „sedmoglavim“ drvetom („Drvo je vječno“, cit. Drvo) Već u uvodu ovoj poemi istaknuta je „individualistička“ izdvojenost tog mi(s)tičkog drva koje stoji „samo na samome / usred predjela“cit.), a „živahno“ je iskušana i „konkretistička“ (vizualno-zvučna) vrijednost pojma drveta kao riječi na više jezika (posebno u njemačkom jeziku korespondira s proznim zapisom Ein Baum, ein Traum iz Deteline knjige Die Merkmale der Nase, 2005.)

[epub id=’864′]

Lev Detela – SVJETLOST NA GRIMIZNOJ OBALI

U nizu pjesničkih zbirki Leva Detele iste su godine objavljene „blizanke“ Zvijezde, zamke i Svjetlost na grimiznoj obali koje, unatoč osnovne „apokaliptične“ vizije predstavljaju i vrhunac autorove svojevrsne vitalističke vedrine. „Razvedravanje“, koje već naslovom ukazuje Svjetlost na grimiznoj obali, upadljiva je pojmovna inovacija u cijelom nizu naslova dotadašnjih zbirki, uglavnom mračno usklađenih (npr. Što je rekla noć, Café noir); pritom, dakako, nije riječ ni o kakvom naivnom ili populističko jeftinom optimizmu. Detelina „nova vedrina“, iako mjestimice iznenađujuća u svojoj otvorenoj prostodušnosti. Navođenje anonimne zvijezde u prvoj je pjesmi prve zbirke početna pjesma Svjetlost na grimiznoj obali, koja sadrži tematski orijentiran „barokni“ podnaslov Baladne elegije i ljubavni SMS-spjevovi, određenom uvodnom posvetom Ljubav (u jednoj rečenici); ta pjesma s „glazbenim terminom“ u naslovu i s dvanaest stihova nagovješćuje sljedeći ciklus Kratka potamologija, ali u dvanaest etuda. Iz unutarnjeg povezanog značenja oba naslova razvidno je da autor, čije zbirke bi se na prvi, površni pogled ponekad mogle činiti u izvjesnom smislu „spontano kaotičnim“, zapravo preciznošću skladatelja komponira svoje književno-tekstualne cikluse . S tematskog aspekta pojam potamologija (nauka o rijekama) ukazuje na to da je pjesnikova „ekološka“ pozornost posvećena vodi (u Zvijezdama, zamkama to je drvo), drugim riječima rijeci kao arhetipskom simbolu dolaženja i odlaženja; pritom je karakteristično da pjesnik progovara u prvom licu o spletu fenomena rijeke s ljudskom ljubavi (navođenje rijeke prelazi u izrijek osobe: „Tu uz rijeku zagrlit ću te“, 6.; cit.)

[epub id=’858′]

Tone Škrjanec – DUH KORNJAČE JE MALEN I VRLO STAR

Tone Škrjanec zasigurno je jedan od najzanimljivijih pjesnika u Sloveniji i to kako s književno-sociološkog aspekta – unatoč tome što pripada generaciji sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a njegove su prve zbirke poezije objavljene devedesetih godina – tako i s poetološkog aspekta. Slično kao i njegovi generacijski kolege Iztok Osojnik i Jure Jakob, i na Škrjanca je u prvom redu utjecala američka beatnička poezija, te posredstvom nje i poezija Dalekog Istoka, čije tragove nalazimo na formalnoj razini i na sadržajnoj ravni – upravo iz tog iskustva, naime, možemo izvesti Škrjančevu, i dan-danas znamenitu usredotočenost na sitne stvari i događaje. Utjecaj se Istoka u Škrjanca očituje na temeljitoj razini, i to na razini etičko-poetološke orijentacije. Za razliku od većine slovenskih (i europskih pjesnika) dvadesetog stoljeća, koji u svojim tekstovima nastoje prisvojiti svijet ili ga čak deformirati u skladu s diktatom tzv. diktatorske fantazije, Škrjanec prije svega opisuje svijet. Ili, drugim riječima rečeno: njegov pjesnički credo nije „imati“, već „dopustiti biti“. U skladu s tim credom valja nam razumjeti i Škrjančev temeljni pjesnički postupak – montažu. Montažnoj tehnici Škrjanec se ne obraća sa ciljem da manipulira svijetom i čitateljem, već sa ciljem da sitne trenutke i pojave pokaže u njihovoj jedinstvenosti, te time i različitosti od drugih, u pjesmi supostavljenih trenutaka i pojava. Škrjančeva je poezije, dakle, poezija pozornog promatrača, iako ujedno i promatrača koji zna i umije iz promatranog apstrahirati za sebe, za svoje pjesništvo i čitatelja obvezujuće spoznaje. Stoga nerijetko u Škrjančevoj poeziji nalazimo deklarativne stihove, kao što je to, primjerice, stih iz pjesme „Rupa u nebu“: „valja zapisivati jer ono što dolazi danas / vrijedi za sutra.“ Etičnost, osjećaj za detalj i atmosferu pjesme, te profinjeno korištenje montažne tehnike odlika su Škrjančeve poezije.

[epub id=’822′]

Lev Detela – GRČKE PJESME

Mnoga djela iz Detelinog opusa pripadaju sklopu njegove tzv. avangardističke, u velikoj mjeri eksperimentalne književnosti uz mješavinu simboličnih, grotesknih, fantazijskih, ludističkih i mjestimice gotovo hermetičkih ekspresionističkih elemenata kojima na svojevrstan način u riječi pretače egzistencijalne i esencijalne dileme čovjeka i društva. Tom sklopu zasigurno pripada većina Deteline poezije. I u svim tim, tako različitim, a u mnogo kojem pogledu čak i uzajamno protivnim stupnjevima Detelovog spisateljskog razvoja autor je proživio cijeli niz prepoznatljivih individualnih karakteristika svojeg cjelokupnog dosadašnjeg opusa. Tematskom aspektu svakako pripada i kritično razgolićenje društva i pojedinca, dok strukturalnim i stilskim aspektima pripada šokantna provokativnost koja u svakoj motivno-estetskoj fazi autorovog stvaralačkog puta zaodijeva se u nove ekstremne slike. I upravo te najizrazitije karakteristike Detelovog spisateljevanja u pojedinim se djelima, kojima pripadaju i Grčke pjesme, okreću se intimnijim, ponešto smirenijim i profinjenijim tonom iz šarolike polifonije njegove poetike. Grčke pjesme svjedoče o novom autorovom stvaralačkom zahvatu jer su Deteli 2008. godine objavljene četiri književne sveske na slovenskom jeziku – roman u dvije knjige i dvije zbirke poezije. Ova pjesnička zbirka nadovezuje se (u većoj mjeri sadržajno negoli izražajno) na Detelovu zadnju zbirku Svjetlost na grimiznoj obali jer je podjednako tako nastala na putovanju, te djelomice kasnije u Beču kao odraz pjesnikovih doživljaja na odmoru u Grčkoj. Većina je pjesama u zbirci ambijentalno refleksivnih, dok neke graniče s oblikom minijaturnog eseja koji je oblikovan kao pjesma (Magarac), a neke pretaču u pjesmu pjesnikove osjećajne, emocionalne i refleksivne odazive na vizualne impresije iz neposredne okoline.

[epub id=’830′]

Lev Detela – NOĆNI KONCERT S TVRDOGLAVIM I MARJETOM

Svjetska književnost, bilo da je riječ o narodnoj književnosti, dakle legendama, pripovijetkama ili pripovjednim pjesmama ili autorskoj kreaciji, prepuna je motiva otetih žena u kojima većinom pobjeđuje svijetla strana, kao što je to slučaj u zbirki poezije Noćni koncert s Tvrdoglavim i Marjetom. Ili bolje rečeno: princ na bijelom konju koji lukavošću ili prepredenošću, a rjeđe silom nadvladava stvor koji je uništio ljepoticu. Pobjeda svijetlog nad mračnim imala je, dakako, odgojno-moralno-etički, pa i katarzični akcent, kojem je obično kumovala božja dobrota. Spomenuti su motivi obavijeni u celofan romantičnog, bolje rečeno groteskno-baladnog kolorita koji je u čitatelja pobuđivao strah i nelagodu. Upravo dinamična pripovijest, načinjena ili priređena po zakonima klasične dramaturgije većinom gradira do očekivanog raspleta, a ujedno pruža i obilje preokreta, zastranjivanja ili čak i prešućivanja. Pred čitateljem se, naime, odigrava predstava koja se temelji na hamletovskom načelu; pod time mislim, naime, na nastup kazališnih glumaca koji na tvrđavi Elsinor „uprizoruju“ i istodobno razotkrivaju smrt Hamletovog oca. I u dramskoj poemi Noćni koncert Leva Detele riječ je o performansu ili „umjetničkom nastupu u muzeju“ s veselim koncertom „surfera i rockera“ znakovitog naziva Paranoia band, koji u suvremenoj inačici parafraziraju legendu o Tvrdoglavom i Marjeticom. Cjelokupno je događanje, kako se i očekuje, smješteno u noć, koja po narodnoj predaji ima „svoju moć“, stoga nas ne iznenađuje što je riječ o sanjalačkim i fantazmagoričnim prizorima u kojima je dodat apsurdni „razvrat koji nemarno puzi mramornim stubama“. Sve je, dakle, otjelovljeno u „ostatak nečeg nemogućeg / povješen u opasne oblike“, koji podsjećaju na ernst-boschevsku zagonetku u slici iskušenja. Iz sve te kakofonije sarkastičnih prizora i zapleta izvire alegorijska vinjeta u obliku refrena, koji izvodi spomenuti band u kojem „čelo pišti, glazba vrišti, bubanj oštro lupa“, a vokal ponavlja „Marjetica, Marjetica, kraljica našeg srca!“

[epub id=’840′]

Tomaž Šalamun – GODIŠNJE DOBA

Za Šalamunovu poeziju, koja je oduvijek definirana svojom odlučnom prisutnošću ovdje i sada, i istodobno uvijek i posvuda, fiksaciju i prisutnost dvojbe podrazumijevaju snažan potres. Glas Šalamunove poezije iznenada nije više tako akuzmatičan jer je više nego ikada obilježen svime što je previše ljudsko, dakle, s vremenom i svojem predanosti tijeku povijesti: Odbačeni bit ćemo kao mačke u sanduk u naručje Boga Iako je svoje sudbinske prisutnosti posve svjestan (Umorit ću se i zapostaviti. Spasi se.) leži u načinu na koji prihvaća svoju odgovornost, nešto gotovo elegično uzvišeno. Ako smo nekoć u njegovom pjesničkom stvaralaštvu radije pomišljali na uzimanje, sada su na redu davanje i vraćanje: Učiniti u gradu? Vraćao. Ni ranjavao ni ubijao. Vraćao. S vremenom omogućene crte Šalamunovog govornika postaju sve prepoznatljivije i unesene u svijet koji naseljavaju i drugi ja. S nekima, a posebice onima koje čuvstvo ili sjećanje – oni ne dopuštaju izbor – povede na privilegirano mjesto, stupa u iskrene i ranjive odnose. Svijet više ne ovladava bezvremenim trenutkom (imao sam (…) sve u prirodi, ali bezvremeni), već se svaki trenutak iznova uspostavlja kao bilo slučajna točka u nizu koji se ja u polifoniji potiho dotiče prošlosti. Ono što zamjenjuje nekadašnje samodostatno rušenje i prisvajanje, koji su zbog izuzetosti iz vremena pošteđeni odgovornosti leži snaga, koja usahnjuje, a koja je potrebna za naporno izgrađivanje. U vrijeme odbačeni Šalamunov ja svoje prijašnje bivstovanje shvaća kao oblik ponavljanja koji završavaju u (mogli bismo naslutiti) ljubavnom buknuću: Noću je bilo čudno. Uzavreo si moja pluća. Ponavljanje početaka pretvara se u prihvaćanje neizbježnosti jednog kraja koji je doista vrijedan truda: Da. Kitovi će zatrijeti moj život. Dajem ga za ono što sam iskušao. Dajem ga za to što iskušavam sada.

Milena Merlak Detela – PEPEO U OČIMA

Uljudnost i srdačnost svojstva su kojima je Milena Merlak Detela privlačila i nadahnjivala sve koji su je poznavali. U pismu datiranom 12. srpnja 1967. Milena razmišlja:“Što čini umjetnika? Na ovoj je strani onaj koji se poigrava s umjetnošću. Ovdje je i onaj drugi, realist, koji kroči utabanim putovima… I tu je naposljetku umjetnik dijete koji do smrti promišlja o stvarima koje su drugima samorazumljive.“ Mileni su bliske i misli Teilharda de Chardina. Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća kružile su Europom i nadahnjivale Leva i Milenu Detela najljepšom euforijom. Budućnost čovječanstva Teilhard je vidio u suživotu znanosti, održivog razvoja i kršćanske orijentacije. Smatrao je da će biti moguće dosegnuti idealnu integrativnu točku koju naziva Omega. Velike i u spoznajnom pogledu odlučujuće pojave u pjesništvu Milene Merlak Detela bili su predjeli i kozmos u unutarnjoj Sloveniji (Notranjskoj). U blizini je Kras i Cerkniško jezero koje presahnjuje i koje uz mijenu godišnjih doba narasta ili usahne, tajnovitosti šume, obzorja ponad polja, neometen pogled prema suncu i zvijezdama. Cijeli je život Milena žudjela za tim domaćim poljanama. Iz svoje domovine poznaje vjerske običaje u svakidašnjici i prigodom blagdana. Molitve i tradicionalni obredi uvijek su prisutni, te vode razmišljanju o smrti i o onome što je prerasta. Suprotno tome svijet divlja u bratoubilačkom ratu u vrijeme njemačke okupacije. I u Mileninu obitelj donosi smrt i slama volju za životom njezinog oca. Vjenčanje s Levom Detelom i emigracija bračnog para u Austriju predstavlja odlazak prema novim spoznajama koje su ih ondje očekivale. U tom se svjetlu u Mileninim pjesmama javljaju planina i dolina, voda i vatra, mrak i rasvjetljenje, rođenje i smrt. Riječi i prispodobe u Mileninoj poeziji često izražavaju osudu: samoća neka bude kažnjena, Kainovo je doba minulo, nesmiljeno Sunce neka zgasne. U moderno vrijeme iščezava ono temeljno, svjetlost, uzduh i prostor, dok se sekundarne dobrobiti nameću do prezasićenosti.

Niko Grafenauer – PALIMPSESTI

Pjesnička zbirka Palimpsesti dobila je ime po istoimenom ciklusu koji je Niko Grafenauer objavio 1978. godine u Problemima. Pjesme iz Palimpsesta nastajale su, dakle, od sredine sedamdesetih godina nadalje, i to istodobno s razvojem postmodernizma u Sloveniji. Prije toga, 1975. godine, Grafenauer je objavio Štukature, pjesnički vrhunac i ujedno svršetak slovenskog modernizma. Tehnopoetski klinamen u Palimpsestima stupnjuje se sve dok se kut otklona sasvim ne rastvori, tako da se pjesnički sadržaj razlijeva preko sonetnog oblika. Ponajprije obje sonetne tercine prerastaju u kvartete, a potom se metrički tloris širi još dalje ili se – drugim putom – glede broja stihova sažimlje i iznova oslobađa prostor za pjesme slobodnog stiha. Uslijed toga, Palimpsesti su metrički mnogo poletniji od Štukatura. Veća poletnost očituje se na ritmičkoj, semantičkoj, emocionalnoj, egzistencijalnoj i tematskoj razini. U prividnoj suprotnosti s takvom poletnosti, uravnoteženje Palimpsesta leži na sve-jednosti. Proturječje je prividno jer sve-jedno u Grafenauerovoj poeziji ne podrazumijeva uobičajeni sadržaj, već sve-jednost svijeta unutar kojeg ne postoji razdor između istine i prividnosti, već između izgleda i nevidljivog, zbiljom i tajnovitošću.

Niko Grafenauer – IZBRISI

Egzistencijalističko ishodište, koje određuje doživljajnu zapreminu njegove poezije u pjesničkoj zbirci »Izbrisi« ponajbolje označava nekoliko Grafenauerovih misli u kojima govori o neizbježnoj samoći i usredotočenosti u kojoj jedinoj može iskušati sebe kao sačinjenog od najrazličitijih doživljaja, spoznaja, dojmova, trauma, itd. U isti su mu mah potrebni i riječi i jezik kojima se ta građa iskustava mora posložiti u organsku cjelinu kako bi se pjesnički glas oglasio. Sve to nije moguće ako autor ne govori s ruba samoga sebe u kojem se živost pjesničkog izvješća ukorjenjuje u sjeni koju život baca na zaslon beskonačnosti. Druga je krajnost, koja se raskriva u pojmu „bezpočetnosti“, u najtješnjoj vezi s onime što sadrži riječ „Einstweh“ ili „nostalgija za minulim vremenom“. Očito je, naime, da se u Grafenauera egzistencija unatoč našem „zaboravljanju“ početka i kraja, dakle, unatoč diktaturi trenutka, u zbilji ne može izbjeći ni jedno ni drugo, što znači da usprkos svemu ne može nadići vlastitu individualnost i uopćiti se u kakvu malu čovjekovu „vječnost“. Zato ta stvarnost kao „nostalgija za minulim vremenom“ evocira zbiljsku „bezpočetnost“, pripadajuću „počelu“ bez čovjeka – koji je za nju samo izmislio riječ – a time se, dakako, razotkriva i sva zaslijepljenost prividnom univerzalnošću života. Bog, vječnost, beskraj s jedne strane i individualitet s druge strane tako se „bezpočetnošću“ susreću u vremenu.

Milena Merlak Detela – MOJE NEANDERTALSKO PROLJEĆE

Pjesnikinja Milena Merlak Detela, preminula u Beču 2006. godine, umjela je stvoriti stihove intenzivne ispovjedne snage. Autorica, koja je rođena prije osamdeset godina 9. studenog 1935. godine u Ljubljani, svoje je tekstove pisala na slovenskom i na njemačkom jeziku. Raspolagala je nevjerojatno bogatim repertoarom nijansi poetskog izraza. U njezinoj lirici nalazimo slike tjeskobne neumoljivosti i slike u stilu surrealističke logike snova (npr. pjesma Tamnica u podzemlju). U nekim tekstovima autorica upozorava i na negativnu političku i ekološku realnost. Riječ je o najčešće teškim, mračnim pjesmama. Odraz su traumatizacije uslijed tragične očeve smrti, majčine patnje zbog ubijenih sinova, te događaja u Drugom svjetskom ratu i nakon njega. Priroda i pounutreni duševni pejzaž, mit i povijest stapaju se u novi svijet. Pjesnikinja oblikuje uvjerljive stihove i onda kada kao motiv koristi povijest (Carnuntum ili smrt imperatora u tuđini, Alkemičari u zlatnom gradu) ili ako je izrazito privuče svijet likovne umjetnosti (Otto Dix = Danse macabre / Grofica, Paul Klee = Bastard) ili baština drevnih mitova.

Lev Detela – STRAH I SNOVI

Deteline pjesme i proza podsmješljivo su zastrašujuća izvješća o nasilnom svijetu. Njegova je proza u tijesnoj vezi s njegovim pjesništvom. Mnogi su tekstovi pjesme u prozi. Detela je majstor kratkih književnih oblika, koji su sačinjeni od malih, učinkovito i spretno uzajamno povezanih skica. Za ovaj su izbor odabrani pjesme i kratki prozni tekstovi, te kratku pripovijetku „Strah i snovi“. Mali dječak živi kod strica u njegovoj kući koja se razrasta u pravu moru. Stric, koji je stalno pijan i živi u burnoj slovenskoj prošlosti, zastrašujuća je figura. Dječakova je teta pasivna osoba koja stricu ispunjava svaku želju. Takvim apsurdnim i zastrašujućim pasažima Detelina proza obiluje, a u ovoj su knjizi pomnjivo odabrane upravo takve teme koje u obilju potječu ispod autorovog pera koje svojom transparentnošću zorno i ne ustručavajući se, otvaraju bezdan nasilja, apsurda i ništavila suvremenog svijeta.

[epub id=’856′]

Milan Dekleva – AUDREY HEPBURN, ČUJEŠ LI METLU BUDISTIČKOG UČENIKA?

Deklevin pjesnički (i esejistički) opus neosporno je jedan od filozofskih utemeljenih opusa u suvremenoj slovenskoj lirici; ali po svoj je prilici upravo time što previđa i zvučno-ritmički nadilazi zamke tradicionalne metafizike, paradoksalno ujedno svim osjećajima do krajnje granice mogućnosti u neposredno iskustvo zanosno otvorena poezija – Dekleva je slovenski pjesnički barjaktar paradoksa, bilo da je riječ o pjesničko-proznoj formi izričaja, u slobodnom stihu koji se niže u kitice ili, pak, u strogoj formi rime. Deklevina sinteza sudbonosnosti, fine ironije, emotivne sugestivnosti, „jezičavog vrhunskog dvoumlja“ i jazzovskih sekvenci cijelo vrijeme pripovijeda pripovijest o tome kako „dugo se čovjek navikava na čudesno“. Drugo je ime za začudesno „volja biti“. Pronicljivo, u maniri svoje nekonformističke paradoksije Dekleva dodaje: „volja biti tu zauvijek i nikada više“.

[epub id=’818′]

Ivan Dobnik – DRUGA OBALA

Prigodom čitanja bilo koje pjesme iz nove pjesničke zbirke Ivana Dobnika u čitatelja niče osjećaj kamena koji pada prema dnu tajnovitog bunara. I iako je pad u dubinu ondje, negdje, duboko u neopipljivom dijelu poezije i njezine biti, dubina zaori, pljusak iz dubine mnogo je snažniji negoli to čitatelj isprva očekuje. Ti su pljusci, dakako, izvanredni završni stihovi, koji su prava poslastica poetske dubine, a uz to donose poneke mudrosti i spoznaje koje se na mnogo mjesta uzdižu čak i iznad pjesničke sfere. Svaki stih djeluje paučinasto, ali i dorađeno. Nalik ovlašnom dodiru, kratak je i krhki dah kao neznatni pljusak izvorne poezije. I pritom odlučujuću ulogu igra pjesnikova smjela odluka o tome da će radije biti bliskiji klasičnoj jezičnoj smirenosti, te da ga jezični eksperiment ne zanima. Iako tako postupa s riječima, koje su vrlo učestale u ljubavnoj i erotskoj lirici, Dobniku u svakoj prigodi polaze za rukom smirena nadogradnja, iznenađujuće jezično ostvarenje i mnoga izražajna nadilaženja.

[epub id=’821′]

Ivan Dobnik – RAPSODIJA U STUDENOJ ZIMI

Ivan Dobnik već je dugo prisutan na slovenskoj pjesničkoj sceni, iako se drži u pozadini, ne nameće se u središte i tiho, ali ustrajno dotjeruje svoje pjesme u tišini svoje samotne radionice negdje na rubu. Podsjeća na kakvog slikara pejzaža, koji se iz velikog grada povukao u provinciju i ondje u dijalogu sa svojim slikarstvom stvara u bogatoj paleti bjelina pročišćene, iako strogo nadzirane pejzaže. Moć njegove poezije ne leži u eruptivnoj produkciji ili raskoški oblika, već u jednostavnoj formi kao zahtjevan unutarnji dijalog žive riječi i jasne pozornosti. I u zadnjoj knjizi pjesama pod naslovom Rapsodija u studenoj zimi ne izbjegava zahtjeve, koje kao pjesnik odano slijedi već od svoje prve zbirke nadalje. Jasan, izoštren osjećaj za lirsku riječ u tim se kratkim, zgusnutim pjesmama račva s produbljenom meditacijom. Rezultat su jezgrovite, suzdržane pjesme, čija moć ugleda dan kao niz precizno usmjerenih uvida. Nije riječ o razumijevanju vanjskih stanja ili slika, već o čistoj lirici na raskrižju između vještine, svijesti o funkcijama jezika i intenzivnim ontološkim stanjima. Na ovoj pozadini poezija Ivana Dobnika potiče nas na razmišljanje o intimnim pejzažima do bjeline izljuštene kristalne jasnoće koje se poput kakvih obojenih slutnji pojavljuju jedva ocrtane pripovijesti. Dovoljno spretno ocrtane, međutim, kako bi čitatelj naslutio njihovu cjelovitu dramu.

[epub id=’852′]

Barbara Korun – OŠTRINA MILINE

Kao svaka simbolička točka u prostoru i vremenu bezdan je dvostruk jer objedinjuje visinu i dubinu, nebo i podzemlje, bezoblični nered prvobitnog praska i paklenski oganj apokaliptičkih dana. Ako prezremo ambivalentnu prirodu bezdana, gubimo iz vida njegov temeljni kozmogonijski značaj. I upravo nam se to zbiva u suvremenosti. Kada svi redom stojimo na rubu bezdana, obuzima nas panični strah od pada u dubinu. Bezdan je još samo točka krajnjeg užasa uranjanja i ništavila. Otkako smo izgubili dar za sinju visinu, u kojoj se gnijezdi sloboda pratemelja, bezdan je još samo okomita crta smrti. Za ljudski govor takvo stanje ima razorne posljedice jer iznosi na vidjelo strah od govora drugog. Stanje raspucanosti svijeta, koje je rodilo riječ, okončava na rubu bezdana koju nazivamo zaglušenost. Nitko više nikoga ne sluša ako od toga nema koristi. U glasu drugih smo na oprezu i čekamo samo ono što služi našoj vlastitoj riječi. Na oprezu smo i čekamo na imenice koje kruže u krvi našeg vlastitog jezika, te su nam već poznati i razumljivi. Nepoznate slojeve govora stranca, koji iz bezdana različitosti izriču nerazumljivost i tajnovitost, ne želimo više slušati. O svemu tome svjedoče stihovi Barbare Korun profinjenim tkanjem dubina i visina poetskog izričaja i poruka koju donosi u svijet paradoksa i bezdana osmišljavajući ga suptilnom senzualnošću riječi i misli.

Ksenija Premur – NOVELE

Knjiga donosi dvije novele – «Dnevnik pomračenog uma» i «Čovjek koji je volio žene». Dok je prva novela intimistički obojena, druga je izrazito realistički i gotovo naturalistički usmjerena prema ocrtavanju psiholoških i karakternih crta muškarca opsjednutog ženama. Knjiga je tiskana uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Ksenija Premur – ZRCALO

Zbirka pripovijetki s dva obrnuta zrcala – ženskim i muškim. Priče nastoje ukazati na nijanse ženske i muške psihologije i odnosa prema svijetu koji se stapaju u slikovit mozaik koji opsjenjuje svijet svojom raspolovljenošću i ujedno i stopljenošću i prožetošću. Knjiga je tiskana uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Ksenija Premur – DVIJE PRIPOVIJETKE

Svijet u kojem živimo samo je jedan, pa ipak nas raznolikost životnih iskustava opčinjuje svojom osobitošću, svojevrsnošću i neponovljivošću. Ova knjiga donosi dvije novele, Bistro Gala i Pisma Milanu koja upravo svjedoče o toj neizmjernoj individualnoj i neponovljivoj raznolikosti ljudskih sudbina i životnih putova. Dok je novela Bistro Gala intonirana s izvjesnom dozom ironije i humora, te nas uvodi u svijet malog primorskog gradića i njegovih stanovnika, novela Pisma Milanu donosi egzistencijalističku sudbinu životnih ispovijesti dvaju likova – žene i muškarca zrelih godina koji u svojim pismima razotkrivaju najintimnije pojedinosti sve težine života našeg nasušnjeg. Ovo djelo autorice Ksenije Premur vrsno je ostvarenje koje svjedoči zorno i živo o vremenu i svijetu u kojem živimo i kojeg i dijelimo i na kojem se razmeđujemo u tisućama mirijada naših sudbina. Ovo je djelo vrsno uranjanje u dva svijeta – jedan kao zatvorena sredina malog mjesta u kojem se sve zna i svatko svakoga poznaje, pa je tako i bistro Gala stjecište sugrađana koji od ispijanja prve jutarnje kave do opijanja uvečer, novela Pisma Milanu posve je drugi, intimni svijet razgovora o najdubljim životnim pitanjima, te odaje egzistencijalističko i intimističko obzorje u kojem je napisana ova novela.

[epub id=’824′]

Ksenija Premur – ARABESKA

Zbirka kratkih priča koje su objedinjene u tri tematska sklopa od kojih pažnju plijene ponajvećma Buddhističke priče i Priče o dječaku koje iznova problematiziraju temeljna pitanja svakog čovjeka kroz prizmu traganja za odgovorima jednog dječaka. Knjiga je tiskana zahvaljujući potpori Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Janko Ferk – SADRŽAJ PJEŠČANIH SATOVA

Sadržaj pješčanih satova zbirka je majstorske kratke proze koja je jezično reducirana, zgusnuta i eliptična. Sadržaj ovih kratkih pripovijesti poseže za autobiografskim elementima, a donosi i poetološke i programatične izjave da bi posegnuo i za nadasve metaforičnim zabilješkama koje apodiktičke pripovijesti tvore polazeći od samo jedne rečenice.
Knjiga je tiskana zahvaljujući potpori Saveznog Ministarstva za obrazovanje, umjetnost i kulturu Republike Austrije u Beču i Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.

[epub id=’853′]

Branko Pihač – ORION

Ova knjiga je prva tematska zbirka priča Branka Pihača i sadrži priče sa klasičnom tematikom SF-a s kojom se žanr znanstvene fantastika pojavio u književnosti. Iako priče te vrste predstavljaju pretežno stariji dio opusa autora, već u njima postaje prepoznatljiv njegov stil koji će zadržati u svojim pričama drugih podžanrova SF-a, a to je klasičan balans između strukturnih elemenata priče, jaka polarizacija likova, detalji koji bogato pridonose općoj atmosferi priče i korektno vođenje radnje koja nakon indikacije početnog problema vodi čitaoca uz neprekidno uzlaznu krivulju napetosti prema netrivijalnom završetku. Uz objašnjenja znanstvenih faktora koji su u obliku tehničkih izuma česti nosioci njegovih priča, autor često ulazi u psihološke analize i filozofijske spekulacije koje graniče sa znanstvenim esejima. Dodamo li tome predviđanje nekih tehničkih dostignuća koji danas polako postaju realnost, vješto vođenje konverzacije između likova i gotovo obavezne moralne pouke koje su karakteristične upravo za ovaj dio opusa autora, priče iz ove zbirke zasluženo ulaze u antologiju hrvatske znanstvene književnosti.

Branko Pihač – ZONA SUMRAKA

Ova zbirka priča predstavlja drugu tematsku zbirku priča autora Branka Pihača i u njoj su sadržane priče sa filozofijskom, parapsihološkom i metafizičkom tematikom, kao i tematikom umjetne inteligencije. Priče iz ovog dijela autorovog opusa sadrže uvijek intrigantan spoj tehničkih elemenata hard SF-a, lucidne atmosfere i specifičnih društvenih odnosa koji gotovo redovno uključuju i moment kriminalistike, kao i primjernu dozu horrora. Vješto vođena radnja zadržava čitatelja u stanju napetosti sve do raspleta u kojem se nijedan čitatelj neće osjećati iznevjerenim.

Branko Pihač – FUTURA

Ova knjiga je treća zbirka priča autora Branka Pihača i sadrži priče različite tematike. U svojim futurističkim pričama autor razmatra i analizira postojeće socijalne fenomene, ekstrapolira ih i stavlja njihove protagoniste u situacije čija sličnost sa elementima današnjice nagoni na razmišljanje, ali i zabrinutost. Kompletna zbirka priča o androidima odlična je podloga za postavljanje platforme za službenu interakciju sa robotima budućnosti, a na svoje će u nekoliko priča doći i ljubitelji SciFi horrora. Pri tome, naravno, i ove priče posjeduju opće znakove raspoznavanja priča tog autora, pa ni u njima ne izostaje humora, kriminalističkih aspekata i znalačke obrade tehničke podloge hard SF-a, pri čemu filmsko vođenje radnje i česti dvostruki obrati garantiraju uzbudljivo čitanje sve do posljednje točke. Iako pripadaju znanstvenoj fantastici koja je donekle udaljena od realnosti, njihova životna prepoznatljivost čini da priče Branka Pihača ostaju u pamćenju.

Ksenija Premur – ISPOVIJEST JEDNOG STRANCA

Knjiga „Ispovijest jednog stranca“ upečatljiv je i dojmljiv roman o dolasku jednog stranca u Hrvatsku u doba Domovinskog rata i ondje susreće mnoge stradalnike ratnih strahota. Među njima je i Ana, žena koja je propatila smrt oca i supruga i izbjegličkim konvojem dovezena u Zagreb s majkom i sinom. Boluje od teške depresije, a stranac, kojem se ne spominje ime i koji vodi razgovor sa svojim Drugim ja – što je njegova životna ispovijest – poziva je da žive zajedno. Bez imalo obzira prema Aninoj bolesti, dječakovom stasavanju i bolesnoj majci, stranac vodi paklensku igru jer je u svojoj domovini oženjen i otac dvoje djece. Ovaj je roman posvećen sudbinama ratnih stradalnika.

Ksenija Premur – OPSESIJA

Roman „Opsesija“ autorice Ksenije Premur uvodi čitatelja u virtualni svijet Internetskih mreža i povezivanja ljudi preko svih meridijana na ICQ chat programu. U tom virtualnom svijetu ljudi sa svih strana svijeta tragaju za zadovoljavanju raznoraznih potreba, od poslovne komunikacije do perverznih web stranica. Tako se Lidija, glavna junakinja romana, zaljubljuje u jednog Holanđanina i mašta o novom životu i ispunjenju svih svojih snova. Holanđanin vješto vodi igru upravo u tom pravcu i s namjerom da potpuno zavede i zatim, nakon što ju je zaprosio na neviđeno, dovede do stanja potpunog rastrojstva. Lidija gubi svaku orijentaciju u realnom svijetu i na kraju završava na liječenju u Jankomiru sve dok ponovno nije stekla realni uvid u svijet oko sebe.

[epub id=’845′]

Ksenija Premur – TREŠNJIN CVIJET

Nakon niza godina akademskog bavljenja orijentalnim filozofijama, iz kojeg je područja autorica objavila nekoliko filozofskih studija i knjiga, u ovom romanu pod naslovom „Trešnjin cvijet. Jedna japanska priča“ autorica je odlučila sve svoje poznavanje japanske kulture pretočiti u romaneskno ostvarenje u obliku romana. Pripovijetka je smještena u zen samostanu u blizini Kyota u XII stoljeću, a glavne su ličnosti povijesne i zabilježene u povijesti razvoja zen budizma. Autorica ih je nastojala romaneskno oživjeti kako bi temeljne kategorije zen budizma, kao što je to „koan“, „neprolazni prolaz“ i „prosvjetljenje“ pretočila u živu radnju kroz pripovijest o japanskoj kulturi i ljubavnoj priči koja je u njoj utkana. Pripovijest troje povijesnih likova – Enrike, budistička učenica, Hakuinen, učitelj zena i Emsho, budistički učenik – u samoj sebi nosi životnost i dinamičnost u svim aspektima japanske kulture, od ceremonije ispijanja čaja do tumačenja i naukovanja u zen samostanu, čineći tako čvrstu strukturu kulture i posebno cijenjenog osobnog doživljaja stvarnosti.

[epub id=’861′]

Ksenija Premur – TKO JE ROGER MOORE

Chat programi bili su dio virtualnog svijeta. Taj virtualni svijet, međutim, otkrivao je u sebi puno prave realnosti iako je bio, što je glavna junakinja Nela shvatila tokom vremena, posve i izmišljen i falsificiran i sve ono što bi bilo protivno nekoj stvarnoj slici svijeta. Nela se počela pitati što je ustvari ta virtualna realnost – je li to kombinacija svih mogućih dijelova, kako ih je ona crtala u arabeskama i mozaicima, svih mogućih komadića i djelića ljudskog iskustva koji se oblikuju i s raznih aspekata u jednu jedinstvenu sliku. I Nela je pomišljala da je vjerojatno taj virtualni svijet sagrađen upravo od takvih djelića stvarnosti koji su se pretakali iz realnog u virtualno, ali nikada nisu uspijevali zataškati virtualno. Virtualna stvarnost sama po sebi, dakle, nije postojala. Postojala je samo izmjena realnosti kroz filtar nedodirljivosti u virtualni svijet. To je bilo nešto što je Nelu zaista zanimalo, ta virtualna stvarnost u kojoj se, bez obzira na realnost kakva jest, kakvu osjećamo, pipamo, dodirujemo, njušimo, gledamo, postoji i sve to, samo hipostazirano u svijet koji je i nepostojeći, ali ujedno i vrlo postojeći s obzirom na to što se sve događalo upravo u tom virtualnom svijetu koji – kada bi se spojio sa realnim – ponekad bude vjerna slika, a ponekad naličje te slike između stvarnosti i virtualnosti.

[epub id=’860′]

Ksenija Premur – PUPOLJAK KINESKE ORHIDEJE. JEDNA FANTASTIČNA PRIČA

„Pupoljak kineske orhideje. Jedna fantastična priča“ svojevrstan je presjek razdoblja od 1980. godine, u koji je smješten početak likovnog stvaranja pod utjecajem Istoka i istočnih tradicija filozofije života, umjetnosti i književnosti s kojima su studenti Likovne akademije Lidija, glavna junakinja i njezin najbolji prijatelj Ognjen otkrivali nove dimenzije likovnog izražaja, tehnika slikanja i oblika svijesti i načina života. Bilo je to doba procvata avangardne umjetnosti i eksperimentiranja u svim granama umjetnosti i filozofije života. U to studentsko vrijeme otkrivanja vlastitih viđenja svijeta smješteno je i osobno sazrijevanje Lidije i Ognjena, pa je tako hipi pokret i avangardizam bio spoj koji je glavnim likovima zacrtao životni put. Generacija likovnih umjetnika osamdesetih stasala je u doba koje je dopuštalo svu slobodu umjetničkim izrazima. Lidija i Ognjen, nakon rastanka s ljubavnim partnerima, zaposlili su se u Školi primijenjenih umjetnika, što je za oboje predstavljalo krah karijere samostalnih umjetnika, o čemu su sanjali, a danas, kao pedesetogodišnjaci i zanemareni i potisnuti na margine kulturnog života Zagreba pomirili sa sudbinom da se nikada neće dovinuti onoga što su proživjeli u mladosti. Od doba studija do današnjeg dana ostali su ipak vjerni svojim umjetničkim slobodama. Lidija je uporno slikala, a Ognjen se uhljebio kao dizajner knjiga i časopisa, što je bila utjeha nakon svih nedaća nerazumijevanja i odbijanja njihovih uradaka od doba studija. Tako je bilo sve dok Lidiji nije u san dolazio svake noći gotovo isti san u kojem su se pojavljivala dva lika – Zhuang i Enrike, Kinezi koji su Lidiji pokazivali razne prizore iz života diljem svijeta. San je bio prepun slika i Lidija je ujutro nakon buđenja obično slikala prizore koje je vidjela u snu. Odlučila je uz to potražiti odgovor o snu i javi kod raznih new age grana proricanja, traženja smisla života, cijeli taj kaleidoskop new ageovske subkulture, a odgovor konačno pronašla u kineskim mudroslovnim knjigama. Ti snovi bili su poticaj Lidiji i Ognjenu da konačno ostvare svoje mladalčke snove.

[epub id=’851′]

Branko Pihač – ČUVARI HAGATONA

U bliskoj budućnosti život ljudi se odvija u odvojenim slojevima koji su određeni njihovim brojevima. Mini roman “Lami“ slikovito ocrtava turoban i izgubljen svijet u kojemu znanost i tehnika ne služe blagostanju cjelokupnog stanovništva nego samo povlaštenom sloju koji sva znanstvena dostignuća koristi da učvrsti svoju vlast uvođenjem mističnih kriterija vrijednosti nad neukom populacijom i svekolikim sužavanjima ljudskih sloboda… U dalekoj budućnosti posada zemaljskog svemirskog broda nailazi na neobičan planet u kojem vladajući sloj održava vlast bizarnom spregom paralogike, meta-znanosti i fantazije, što je sve koncentrirano u prepoznatljivoj atmosferi vjerovanja i straha na koju nije bila imuna ni Zemlja. Ponašanje domorodaca je test za principijelnost i moral zemaljske posade… Knjiga je napisana u Kanadi i predstavlja nastavak spisateljske djelatnosti autora.

Vinko Ošlak – POŠTOVANJE I BIT. ESEJI O PRIRODI, ČOVJEKU I KULTURI

Autor Vinko Ošlak u ovoj knjizi eseja raspravlja o vrlo kompleksnim problemima s kojima se danas susrećemo. Stječe se dojam da je Ošlak izrekao nešto čega smo, ako uopće, premalo svjesni u traženju vlastitog i zajedničkog puta u budućnost. Ošlakovi eseji stoga zaslužuju punu pažnju. Ako ikada, tada valja danas, kada su utopijske energije, kako je zapisao Jørgen Habermas, iscrpljene, izoštriti svoju misao. Upravo u tom smjeru promišlja Ošlak kada piše da ćemo zbiljski poštovati prirodu samo pod uvjetom da uz pomoć kulture i etike, dakle, duboko ukorijenjeni i etički shvaćeni doživimo njezinu najdublju prirodu, samog duha koji je „istinska priroda prirode“. Na sličan način Ošlak izvodi i misao o narodu, odnosno naciji. Ošlakov je zaključak da ćemo samo kulturom i etikom prožeti pripadnici naroda vidjeti više od svoje obiteljske i rodovske pripadnosti, drugim riječima svoju najdublju, elementarnu, opće ljudsku prirodu, svoju Božju čovječnost. Kada se pitamo o narodu, Ošlak je posebno konkretan i kritičan, kada govori o mogućnostima i opasnostima da se jedna nacija ne uzdigne na razinu univerzalnog čovječanstva, već se, kako to kaže Ošlak, izopači, počne se vrtjeti oko same sebe i baviti se još samo sobom. Tu važnu misao Ošlak razvija u trenutku, kada u vlastitoj kući s jedne strane zapažamo narastajuće malograđanstvo i nacionalno domobranstvo, te s druge strane „čisto“, ali upravo zato prazno kozmopolitanstvo. Hoće li se i naša civilizacija spasiti uz pomoć tog „čuda“? To ne znamo, ali naš je zadatak učiniti ga što vjernijim. Esejima, koji su pred nama, Ošlak je pridonio svoj udjel.

Milan Dekleva – GNIJEZDA I KATEDRALE

Eseji u knjizi Milana Dekleve pod nazivom Gnijezda i katedrale pokušaj su promišljanja puta, koji nas je doveo od pogleda u nebo do kloniranja. U kratkim refleksijama nižu se pitanja o transcendentnosti kojom nadiđeni čovjek progovara o svijetu na kraju humanizma i metafizike. Zagrljaj poezije i znanosti, u kojem se našla suvremenost, u zbilji je ljubavni spor prirode i kulture, intuicije i razuma. Iz tog zagrljaja može se poroditi ekstaza novog rođenja ili uništenje svega čime čovjek vlada. Gnijezda su možda najsavršeniji dom u kozmosu. Katedrale su možda najzamršenija svetišta u kozmosu. Dekleva je uvjeren da zamisao gnijezda i zamisao katedrala leže u istom planu koji čovjeku ostaje nedokučiv. O njemu ćemo se moći pitati samo dok se na zidovima katedrala još budu gnijezdile ptice. Nadilaženje čovjeka ostvaruje se, naime, mimo njegove volje, a dopire s obzorja svijeta. U sintagmi nadiđeni čovjek transcendentnost je trajna, a čovjek smrtna kategorija. Govorimo samo zato što nas šutnja još čeka.

[epub id=’829′]

Aleš Berger – ARLEŽANSKI KROKIJI

Eseji Aleša Bergera napisani su u vremenskom razdoblju od 1989. do 2010. godine kada je autor bio stipendiran kao prevoditelj za francuski jezik u Arlesu u Francuskoj. Autor se u više navrata nalazio u Međunarodnom centru za književne prevoditelje gdje je radio na prevođenju uglednih francuskih autora na slovenski jezik. „Arležanski krokiji“ višeslojna je esejistika koja obuhvaća tri tematska sklopa. Prvi se odnosi na vrijeme pada Berlinskog zida i političkih događanja nakon toga, što obuhvaća i vrijeme raspada bivše Jugoslavije, te osamostaljena Slovenije i pristupanja Europskoj Uniji. Drugi je tematski sklop posvećen prevođenju i iscrpnoj studiji teorije i prakse prevođenja, dok je treći sklop posvećen književnim refleksijama intimističke orijentacije. Knjiga je sastavljena kao izbor iz dvije knjige Aleša Bergera, i to „Arležanske bilješke“ i „Ormar u podrumu“ koje je autor sastavio posebno za hrvatsko izdanje u kojem je objedinio sve refleksije vezane za Arles.

Matevž Kos – O NEDAĆI BITI SLOVENAC

Matevž Kos počeo je objavljivati tekstove početkom devedesetih godina. Ubrzo se uvriježio kao jedan od najprodornijih slovenskih književnih kritičara. Dosada je objavio već nekoliko književnih izbora svojih kritika, a ovaj je izbor ograničen na pedeset kritika, odnosno refleksija namijenjenih nebeletrističkim djelima koja su objavljena u razdoblju 1993. – 2013. Posebnost se ove knjige s pomalo provokativnim naslovom sastoji u razmatranju različitih autora, čije spisateljevanje pripada širokom problemskom sklopu. Knjiga zapravo pripovijeda – od primjera do primjera – pripovijest slovenskog 20. stoljeća i nešto duže, a istodobno njezin autor ne umišlja da sam stoji negdje daleko izvan tog kruga, već je u njemu, iako s distance komentiranja, itekako upleten. Riječ je, dakle, o knjizi o različitim doprinosima novijoj slovenskoj kulturnoj povijesti, kako su je „zgriješili“ njezini klasici od Josipa Vidmara, Edvarda Kocbeka i Bože Voduška preko autora kao što su to Jože Pučnik, Taras Kermauner, Tine Hribar, Drago Jančar ili Slavoj Žižek, pa sve do autorovih suvremenika. Kos piše o akterima slovenskog 20. (i 21. stoljeća), a istodobno se i sam, dijaloški, kritički i/ili polemički sve vrijeme u ime demokratske kritike, upisuje u tu povijest. Po svoj prilici zato jer druge nemamo. I to je jedna od pripovijesti koju pripovijeda knjiga O nedaći biti Slovenac i pritom govori o nedaćama za koje nije nužno da su samo slovenske.

[epub id=’841′]

Milan Dekleva – ETIMOLOGIJA ZABORAVA

O Etimologiji zaborava sam autor Milan Dekleva kazuje kako se iza nas zatvara stoljeće u kojem se osjećaj ugroženosti i tjeskobe čovjeka samo još pojačao. Ako se obazremo na baštinu proteklih pjesnika, njihova žudnja za neobičnim, izopačenim i abnormalnim doima nam se poput dječje igre. A kako i ne bi. Zbilja je svijet preobrazila u tjelesno i metafizičko groblje, ljude u izbjeglice, koji su se u nesklonoj tuđini morali odreći sjećanja na domovinu, jezik, obrede i snove. Nije nimalo čudno što su u svijetu izbjeglica zagospodarili umjetni svjetovi u koje smo srljali uz pomoć droga ili informacijskih mreža. Osjećaj ugroženosti i tjeskobnosti u ljudskim srcima potiče potrebu za spasenjem. Minulo je stoljeće ponudilo cijeli niz spasitelja i pronositelja sreće. Oni, koji su mislili iskreno, bili su potisnuti na rub socijalne svijesti i moći, dok su oni drugi, lažni proroci, zdušno sakatili duše, misli i tijela pojedinaca, plemena, naroda. Nagovještaj kraja ostaje na snazi – kao i igra spasenja. U krajnje kritičnoj točci čini se gotovo bogohulnim iznova ponoviti Hölderlinov usklik Čemu pjesnici u jadnim vremenima?. Vrijeme u kojem živimo nije više jadno, već otupjelo i obamrlo. Kao da je čovjeka obuzela bezbrižnost, kao da leži na stolu za operacije, umrtvljen. Nije riječ o tome da od poezije zahtijevamo da postane sredstvo buđenja, da nastoji okupiti ljude uokrug neke ideje i učiniti ih djelatnima, nikako ne! Pjesništvo je tek u razdoblju romantike «izborilo» slobodu da unutar jezične igre, u ocrtu stvaralačke mašte oblikuje svoje vlastite svjetove kojih ranije – jednostavno rečeno – nije bilo. Ali ono što nam je šaputala – mračnim, eliptičnim, tajnovitim, koprenastim govorom – o tome ni izdaleka nismo valjano promislili. Možemo li to učiniti sada kada nas je uznesenost već odavna napustila? (odlomak iz eseja O trnu i ruži)

Matevž Kos – OHOLOST I PRISTRANOST

Knjiga »Oholost i pristranost« autora prof.. Matevža Kosa koja je pred Vama, podijeljena je na tri veća tematska sklopa. Prvi donosi pet obimnijih interpretacija najpoznatijih knjiga, odnosno pjesničkih opusa slovenskih pjesnika, koji su obilježili devedesete godine 20. stoljeća. Prvi, Sonet kao forma prebolijevanja modernosti, posvećen je prijelomnoj zbirci novije slovenske poezije, Sonetima Milana Jesiha – ta knjiga danas slovi kao najugledniji vrhunac postmodernizma u suvremenom slovenskom pjesništvu. Drugi esej, Raspucane riječi, obimno je razmišljanje o poeziji Vena Taufera, jednog od središnjih autora tzv. slovenskog «mračnog modernizma». Idući tekst – Genealogija samoće – posvećen je knjizi poezije Jure Porokara Stvari u praznini, dok je esej Žena, svjetlost i škorpion posvećen poeziji Uroša Zupana, vodećeg autora mlade slovenske poezije. Esej Nesvršeni glagol biti razmišljanje je također o jednoj od prijelomnih zbirki suvremene slovenske poezije: o Šepavim sonetima Milana Dekleve. Drugi dio knjige u većoj je mjeri teorijski i književno-povijesni. Riječ je o obimnoj raspravi Suvremena slovenska poezija i pitanje postmodernizma – ta rasprava analizira i utemeljuje pitanje u kojem smislu možemo unutar pjesništva (posebice unutar slovenskog pjesništva) uopće govoriti o fenomenu postmodernizma, tim više što se u svjetskim mjerilima rasprava o postmodernizmu većinom kretala uokrug proznih i dramskih tekstova.
Treći je dio knjige (blago provokativno) naslovljen Teškoće s programom. Taj je tekst po svojoj primarnoj intonaciji kritičko-polemičan, a središnje je pitanje, koje postavlja, odnos između književnosti i ideologije, kulture i politike, kako se kristaliziralo u prijelomnim godinama slovenskog osamostaljivanja i demokratizacije. Autor se, između ostaloga, zauzima za što je strože moguće razlikovanje različitih razina: prije svega državnog angažmana i imanentne književne prakse, autora i teksta. Otuda proizlazi i kritički stav prema najrazličitijim teorijskim i ideološkim «diskursima», koji su u Sloveniji u proteklom desetljeću u mlađoj slovenskoj književnosti kao takvoj vidjeli bilo nešto konzervativno bilo, s druge strane, nešto etično i moralno neobvezno.

[epub id=’844′]

Matevž Kos – NIETZSCHE I NIETZSCHEANSTVO U SLOVENSKOJ KNJIŽEVNOSTI

Knjiga Eksperimentiranje s Nietzscheom, podnaslova «Nietzsche i ničeanizam u slovenskoj književnosti», podijeljena je u tri dijela. Prvi dio, «Nietzsche», uvodna je studija u kojoj se pokušava pratiti unutarnju logiku Nietzscheove filozofije propitujući njezin fokus te neprestano naglašavajući otvorenu i dvosmislenu strukturu njegovih djela. Drugi dio knjige, «Nietzsche nakon Nietzschea», počinje izlaganjem povijesnog presjeka prihvaćanja Nietzscheove filozofje i drugačije, često suprotne, interpretacije i «iščitavanja». Nadalje, poglavlje nastavlja s raspravom o utjecaju Nietzscheove filozofije na razvoj književnih pravaca na prijelazu stoljeća i kasnije, s naglaskom na njemački ekspresionizam. Treći i središnji dio knjige, «Nietzsche i slovenska književnost», predstavlja i analizira prve odgovore na Nietzscheovu filozofiju slovenskih tiskovina od kraja 19.stoljeća do 1.svjetskog rata. Središnja poglavlja posvećena su «dijalogu» između slovenske književnosti i Nietzscheove filozofije u dva povijesna okvira – između 1890 i 1914 te u razdoblju između dva rata. Autor zaključuje kako su u Sloveniji Nietzschea prvenstveno promatrali iz ideološke perspektive, te ga u većini slučajeva nisu odobravale niti jedna od dvije vladajuće političke snage tog vremena, Katolici i Liberali. Jedan od razloga za takav prijem bila je činjenica da u Sloveniji nije bilo razvijene filozofije pa stoga Nietzsche nije naišao na odgovarajuće okruženje. Njegova se filozofija u desetljećima do 2.svjetskog rata prvenstveno ogledala u književnosti te kao temelj za ideološka promišljanja. Najznačajniji slovenski pisci koji se obrađuju u knjizi su Ivan Cankar (1876-1918) i Oton Župančič (1878-1949), koji su obojica pripadali slovenskoj moderni, te Ivo Šorli (1877-1958), Fran Albreht (1889-1963), i Anton Novačan (1887-1951). Sljedeće razdoblje predstavljaju pjesnik Srečko Kosovel (1904-1926), avangardni umjetnik Anton Podbevešek (1898-1981), kritičar Josip Vidmar (1895-1992), te pisac Vladimir Bartol (1903-1967). Među njima Vidmar i Bartol bili su među najradikalnijima. Bartolov roman Alamut koji sadrži citate iz Nietzschea kao svoj moto, smatra se najradikalnijim utjelovljenjem metafizičkog nihilizma predratne slovenske književnosti. Razdoblje nakon 2.svjetskog rata nije bilo pogodno za Nietzscheovu filozofiju, prvenstveno iz ideoloških razloga, a zanimanje za njim nije se pojavilo sve do 60-tih godina 20.stoljeća. Taj fenomen nije zahvatio samo književnost već i teoriju književnosti i filozofiju, djelomično pod utjecajem filozofije Martina Heideggera i njegove analize Nietzschea i europskog nihilizma.

[epub id=’848′]

Matevž Kos – FRAGMENTI O CJELINI: POKUŠAJI SA SLOVENSKIM PJESNIŠTVOM

Knjiga dr. sc. Matevža Kosa pod naslovom Fragmenti o cjelini: Pokušaji sa slovenskim pjesništvom sadrži sedam eseja posvećenih (post)modernoj slovenskoj poeziji 20. stoljeća i početka 21. stoljeća. Prve su dvije rasprave posvećene začetnicima slovenskog pjesničkog modernizma, odnosno pripadnicima slovenske povijesne avantgarde: Srečku Kosovelu (1904-1926) i Antonu Podbevšeku (1898-1981). U trećem eseju autor raspravlja o opusu Vena Taufera (1933.), jednog od najznačajnijih slovenskih poratnih modernističkih pjesnika. Idući je esej posvećen pjesničkoj zbirci Soneti (1989.) Milana Jesiha (1950.) koji je na glasu kao paradigmatski primjer postmodernizma u slovenskoj poeziji. Knjiga je dobila naslov po eseju u kojem se raspravlja o pjesništvu Milana Dekleve (1946.). Dekleva je uz Milana Jesiha jedan od najznačajnijih suvremenih slovenskih pjesnika, a obojica su predstavnici druge „modernističke generacije“ koja je bila svjedok „krize modernizma“. Deklevin pjesnički opus u raspravi je smješten kontekst pobunjeničke studentske generacije ’68, Heideggerove postmetafizičke filozofije i istočnjačkog mišljenja: sve je to obilježilo i Deklevinu poeziju. Esej Kako govorimo kada se usuđujemo govoriti? Posvećen je pjesništvu Uroša Zupana (1963.), najuglednijem slovenskom pjesniku srednje generacije. Posljednji je tekst u knjizi Posljednji odvojak za Parnas sintetična je obrada „mlade slovenske poezije“ 1990-2005.

[epub id=’828′]

Tomo Virk – BIJELA DAMA U LABIRINTU – IDEJNI SVIJET J. BORGESA

»Bijela dama u labirintu: Idejni svijet L. Borgesa« je monografija o znamenitom argentinskom piscu koji slovi kao otac postmodernizma, a koji je u velikoj mjeri obilježio svjetsku književnost proteklih desetljeća prošlog stoljeća, pa tako i slovensku i hrvatsku književnu produkciju. O tome u kolikoj mjeri je Borges prijelomni pisac svjedoče i riječi njegovog »učenika« Danila Kiša o tome kako postoji samo književnost prije Borgesa i poslije Borgesa. Za Borgesa kao oca moderne intertekstualnosti karakteristično je da se u svojim djelima poigrava mnoštvom filozofskih, psiholoških i socioloških teorija, te na toj osnovi stvara posve samosvojni estetski organizam koji u pozadini daje naslutiti cjeloviti misaoni sustav. Virkova se knjiga bavi upravo time: preciznom analizom Borgesove proze, poezije i esejistike nastoji prodrijeti u taj misaoni idejni sustav. Pritom se posebice usredotočuje na tematske sklopove vremena, snova, labirinta, zrcala, te dolazi do zaključka da su ti sklopovi međusobno tijesno povezani s idejom ponavljanja. Ta je ideja opća paradigma Borgesovog stvaralaštva, koja prožima ne samo središnje tematske sklopove kao njihovu zajedničku jezgru, već se inkorporira i u posebnu – i zato i toliko utjecajnu – tehniku Borgesovog pisanja, a riječ je o intertekstualnosti koja nije ništa drugo nego izvjestan oblik ponavljanja. U završnoj sintezi Virk na konkretnim primjerima izvodi usporedbu Borgesovog idejnog svijeta s analizom ontologije predmodernih društava. S obzirom na veliki utjecaj, koji je Borgesova književnost imala u književnoj produkciji ne samo diljem svijeta, već i u hrvatskih pisaca, bez imalo dvojbe preporučujem da se ova knjiga u vrsnom prijevodu mr. sc. Ksenije Premur objavi u Hrvatskoj.

Dr.sc. Jadran Zalokar

[epub id=’819′]

Tomo Virk – STRAH OD NAIVNOSTI: POETIKA POSTMODERNISTIČKE PROZE

Strah od naivnosti: Poetika postmodernističke proze monografija je o dosada posljednjem globalno rasprostranjenom smjeru, postmodernizmu. Pojmovi postmoderna i postmodernizam sedamdesetih, a prije svega osamdesetih godina munjevito su prodrli u pojedine društvene i humanističke discipline – filozofiju, sociologiju, povijest umjetnosti, znanost o književnosti i druge – ali su uslijed svoje suviše široke i moderne uporabe ubrzo doživjeli inflaciju. Zbog te inflacije i danas se koriste u najrazličitijim značenjima i u skladu s poznatim postmodernističkim geslom antything goes. Virkova knjiga postmodernizam želi definirati na drugačiji način koji obvezuje, iako je autor svjestan nužne pluralnosti pogleda na postmodernizam. Pluralizam, međutim, ne znači i proizvoljnost; stoga svoje razumijevanje postmodernizma Virk nastoji izložiti kao jednu od mogućnosti shvaćanja postmodernizma što je moguće argumentiranije i u skladu s vodećim svjetskim teorijama postmodernizma. U tu svrhu Virk ponajprije izlaže pregled tih teorija, a potom na osnovi preciznog čitanja pojedinih postmodernističkih tekstova i u dijalogu s drugim teorijama iznosi svoje razumijevanje postmodernizma. Osnovna se teza knjige sastoji u tvrdnji da je postmodernizam, gledano duhovno-povijesno, krajnja faza metafizičkog nihilizma. Na formalnoj razini taj stav se očituje u postmodernističkoj metafikciji i intertekstualnosti, koje u čitatelja i čitateljici narušavaju povjerenje u vjerodostojnost svijeta što ga stvara književno djelo.

[epub id=’857′]

Tomo Virk – IZLETI PREKO GRANICE

Izleti preko granice donose izbor interpretacija, eseja i komparativnih studija o nekim značajnim piscima svjetske književnosti. Riječ je o izboru prozaista koji su autoru Tomi Virku iz različitih razloga pri srcu, te se njima posebno intenzivno bavio. Odabrani pisci dolaze iz tri različita književno kulturna svijeta, te je tome primjereno knjiga „hegelovski“ podijeljena na tri poglavlja u od kojih svaki razmatra po tri autora. U prvom su poglavlju zastupane rasprave s područja književnosti na španjolskom jeziku, i to o piscima koji su za suvremenog slovenskog i hrvatskog čitatelja povijesno (Cervantes) ili kulturno-zemljopisno (Borges, Márquez) udaljeni. Drugo je poglavlje posvećeno autorima koji pripadaju modernom srednjoeuropskom književnom kanonu, te su nam tako i kulturno i zemljopisno bliski (Muschg, Kafka, Eco). U trećem poglavlju autor raspravlja o ruskoj književnosti (Dostojevski, Bulgakov, Akunin) o kojima bismo mogli ustvrditi da su nam u mnogo kojem pogledu bliski i ujedno i daleki. Svako od tri poglavlja ocrtava – kako tematski, tako i izborom pisaca – luk od kanonizirane klasike do posmodernizma.

[epub id=’831′]

Vid Snoj – ŽIDOVSKI SEKSTET

Knjigu pod naslovom Židovski sekstet autora prof.dr. Vida Snoja sačinjavaju tekstovi o šest modernih židovskih pisaca: o Gershomu Scholemu, Erichu Auerbachu, Franzu Werflu, Levu Šestovu, Jacquesu Derridi i Franzu Kafki. Modernu u vrlo širokom značenju te riječi, od prosvjetiteljstva nadalje, obilježava veličanstveno „židovsko pojavljivanje“ na području znanosti i duhovnih nauka, umjetnosti, glazbe i književnosti. Kao uzrok za izvanredna stvaralačka dostignuća Židova na svim tim područjima obično se navodi otvaranje geta, a s njime i kraj fiksacije na riječ Svetog pisma i zabrane prikazivanja Božjeg lika i tako dalje. Uočljivo je, primjerice, da se izabranost Židova, nakon što se s kršćanskog stajališta dovršila na području religije, nastavila u umjetnosti za koju se, s druge strane, iznova čini da je kao prostor epifanije onoga što jest – ili kao prostor a-fanije, od-kazivanja, zastiranja, ništavila – zamijenila religiju. Stvaralaštvo u Židova u zbilji gotovo tijekom cijele svoje povijesti, i ne samo u moderni, proizlazi iz dubokog življenja i duhovnog iskustva izabranosti i izgnanstva, izabranosti na zemlji i izgnanstva iz ovozemaljske države. To iskustvo, iskustvo dvostrukog iz-, dovodi Židove u izniman položaj: biti na zemlji bez svoje zemlje. Biti pozvan na zemlji i ne imati dom na njoj.

[epub id=’863′]

Ksenija Premur – TEORIJA PREVOĐENJA

Knjiga „Teorija prevođenja“ magistarski je rad autorice Ksenije Premur koji je obranjen 1997. godine na Odsjeku za slavistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ova je knjiga temeljita i višeslojna studija temeljnih problema teorije prevođenja. Počevši od rasprave o odnosu opće i posebnih smjerova u teoriji prevođenja koja luči deduktivni (opći, univerzalni) i induktivni (posebni, empirijski) autorica načinje raspravu o vidovima i oblicima prevođenja, kao i o modelima prevođenja. U ovoj se studiji temeljito raspravlja o usmenom i pismenom prevođenju, kao i književnom i znanstvenom prevođenju, što je cjelokupni luk prevodilačkih praksi.Problematici prevođenja tako je posvećena temeljita razrada glavnih kategorija prevođenja na razini opće teorije, te razrađen odnos između teorijskih i empirijskih, sve do praktičnih, komunikacijskih, žanrovsko-stilističkih i tekstualnih modela prevođenja. Uz to, dana je i razrada posebnih načela koja vrijede za pismeno i usmeno prevođenje kojima je posvećen poseban odsjek rasprave o teoriji prevođenja. Ta je rasprava smještena u interdisciplinu mrežu posredstvom koje i teorijski i empirijski okvir prijevodnog čina šire raspravu o prevođenju sa sociološkog, psihološkog, lingvističkog i književnog aspekta.

[epub id=’859′]

Ksenija Premur – ASPEKTI TEORIJE PREVOĐENJA

„Aspekti teorije prevođenja“ obimna su i iscrpna teorijska i empirijska studija problema prevođenja na temeljima konkretne analize prijevodnih rješenja s engleskog na hrvatski jezik i s hrvatskog na ruski jezik na predlošku raznih žanrova tekstova, i to od filozofskih do stručnih i književnih. Ovaj iznimno vrijedan rad plod je osobnog bogatog prevodilačkog iskustva, ali i teorijskog bavljenja problemima prevođenja, te je tako treće objavljeno djelo nakon Teorije prevođenja (1997.) i Modela prevođenja (2005.). Produbljena analiza prijevodnih rješenja povezuje opća teorijska pitanja s konkretnom prevodilačkom praksom, te tako predstavlja iznimno vrijedan doprinos za kojim će posegnuti teoretičari prevođenja i sami prevoditelji. Nepisano je pravilo da pjesnici prevode pjesnike, a znanstveni i tehnički žanr zahtijeva posebne vještine za koje su spremni samo oni stručnjaci koji vladaju temeljnim terminološkim tezaurusom. Tako se dijele dva velika poglavlja teorije i prakse prevođenja, a to su književni i znanstveni prijevodi koji pred prevoditelja postavljaju posebne zahtjeve. U književnom prevođenju bitne su realije prostora i vremena u koji je smještena radnja ili poezija. U znanstvenom i tehničkom prevođenju bitna je jezgra korektnog prijevoda adekvatni prijenos termina i gnijezda termina. Dok za znanstveno prevođenje vrijedi ponajvećma tekstualni model prevođenja, za književno prevođenje najadekvatnije rezultate pruža žanrovsko-stilistički model.

[epub id=’817′]

Ksenija Premur – MODELI PREVOĐENJA

Knjiga pod naslovom »Modeli prevođenja« teorijska su razrada tri temeljna prijevodna modela – tekstualnog, žanrovsko-stilističkog i komunikacijskog koji stoje na razmeđi između opće i posebnih teorija prevođenja. Dok je temeljna misao-vodilja opće teorije prevođenja izvođenje dvije glavne kategorije prevodilačke djelatnosti, adekvatnost i ekvivalentnost iz koje se izvode glavna načela prijevodnih tekstova, pojedinačne i specijalne razrađuju ove kategorije sa stajališta empirijske prijevodne djelatnosti. Modeli prevođenja tako stoje na razmeđi između opće i posebnih teorija prevođenja. Glavni postulat teorije u prijevodnoj djelatnosti tako ostaju prisutni i u pojedinim teorijama, kao i u žanrovima sve prevodilačke djelatnosti, a modeli su pritom glavne poveznice između raznorodnih empirijskih pravila prevođenja. Tako tekstualni model uzima kao svoje opće i pojedinačno načelo tekst i kontekst unutar kojih se zahtijeva empirijska analiza prevođenja riječ-za-riječ sve do grafološkog prevođenja. Žanrovsko-stilistički model smjera na interpretaciju kao glavno načelo prevođenja, dok komunikacijski model polazi od obavijesnog karaktera teksta i završava u oblikovanju poruke koja se upućuje recipijentu prijevodnog čina. Rad je i teorijski i praktično primjenjiv za prevoditelje, te tako može privući pozornost i teoretičara prevođenja i samih prevoditelja. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske.

[epub id=’838′]