Fabjan Hafner – VODI ME, VODO

Vodi me, vodo – najnovija pjesnička zbirka Fabjana Hafnera – bujica je pjesničkih slika koje se izlijevaju iz pera pjesnika u vrtlozima refleksija i slika, što se pretaču iz nadahnutog i bogatog izričaja doživljaja svijeta i one tanane niti koja pjesnika sjedinjuje s njime sve do odmaka od svega što ga okružuje u intimni svijet u kojem pjesnik reflektira stvarnost kroz prizmu vlastitih produhovljenih snoviđenja. Ova zbirka donosi iznimno vrijedno, nadahnuto, proživljeno i reflektirano poetsko viđenje svijeta, koje će nadahnuti i u svojim bujicama ponijeti i svakog čitatelja koji posegne za ovim vrsnim poetskim ostvarenjem.
Knjiga je tiskana zahvaljujući potpori Ureda saveznog kancelara Republike Austrije u Beču i Trubareve fondacije Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.

dr. sc. Janko Ferk – NATPISI NA ZID ZEMLJE

Pjesnička zbirka Natpisi na zid zemlje donosi sabrano pjesničko stvaralaštvo Janka Ferka koje je nastajalo u razdoblju od 1975. do 1984. godine. U tom vremenskom rasponu Janko Ferk ostaje dosljedan svome pjesničkom poslanstvu, a ono je protkano dojmljivom i rječitom niti-vodiljom vječnih i za svakog čovjeka nezaobilaznih pitanja o životu i smrti, ljubavi i mržnji, ljepoti i rušilačkom porivu razaranja.
Knjiga je tiskana zahvaljujući potpori Ureda saveznog kancelara Republike Austrije u Beču i Trubareve fondacije Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.

Barbara Korun – KRILATI ŠUM

«Krilati šum» je zbirka izabranih stihova autorice Barbare Korun koja dosada nije objavljena u Sloveniji, već je pripremljena posebno za prvo izdanje u Hrvatskoj. Riječ je o izboru stihova iz tri zbirke poezije autorice, i to zbirke poezije Oštrina miline (Ljubljana,1999.), zbirke poezije u prozi «Zapisi ispod stola (Ljubljana, 2003.) i zbirke poezije «Raspukline» (Ljubljana, 2004.).
Pjesnička zbirka Oštrina miline intonirana je većinom erotski, a unikatnost ovog pjesničkog pisma sastoji se u ispreplitanju snažne metaforike, osjetilne neposrednosti i refleksivne izoštrenosti. Zbirka poezije u prozi «Zapisi ispod stola» donosi kratke prozno-poetske zapise koji plijene pozornost čitatelja neočekivanim obratima i bogatim tkanjem poetske refleksije, a na istom je tragu osjetilne zornosti, bogate metaforičnosti i lirske obojenosti napisana i zbirka poezije «Raspukline».
«Krilati šum» donosi tako izbor koji dosljedno slijedi lirsku, erotsku i metaforičnu nit-vodilju cjelokupnog poetskog stvaralaštva Barbare Korun, istaknute predstavnice suvremenog slovenskog pjesništva.
Knjiga je izdana zahvaljujući potpori Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.

Milan Dekleva – U MENI MIRUJE SVJETLOST

Iza nas zatvara se stoljeće u kojem se osjećaj ugroženosti i tjeskobe čovjeka samo još pojačao. Ako se obazremo na baštinu proteklih pjesnika, njihova žudnja za neobičnim, izopačenim i abnormalnim doima nam se poput dječje igre. A kako i ne bi. Zbilja je svijet preobrazila u tjelesno i metafizičko groblje, ljude u izbjeglice, koji su se u nesklonoj tuđini morali odreći sjećanja na domovinu, jezik, obrede i snove. Nije nimalo čudno što su u svijetu izbjeglica zagospodarili umjetni svjetovi u koje smo srljali uz pomoć droga ili informacijskih mreža. Osjećaj ugroženosti i tjeskobnosti u ljudskim srcima potiče potrebu za spasenjem. Minulo je stoljeće ponudilo cijeli niz spasitelja i pronositelja sreće. Oni, koji su mislili iskreno, bili su potisnuti na rub socijalne svijesti i moći, dok su oni drugi, lažni proroci, zdušno sakatili duše, misli i tijela pojedinaca, plemena, naroda. Nagovještaj kraja ostaje na snazi – kao i igra spasenja, što je glavna tema ove osebujne zbirke poezije.

Janko Ferk – 10 x 7

10 x 7 zbirka je izabranih stihova Janka Ferka koje je napisao na slovenskom i njemačkom jeziku. Prijevodi ovih i drugih stihova iz pjesničkog opusa Janka Ferka objavljeni su diljem svijeta, a prije svega na jezicima ove zbirke – hrvatskom, engleskom, talijanskom, španjolskom i francuskom jeziku. Neki su od prevoditelja poznati autori, kao što je to, primjerice, Ksenija Premur, Hans Kitzmüller i León Rinaldetti. U Italiji, Americi i Hrvatskoj preveden je i objavljen niz pjesničkih zbirki Janka Ferka koje su naišle na izniman odjek. Posebnost je ove zbirke u višejezičnosti koja ovim stihovima otvara široke horizonte recepcije na europskom prostoru.

Primož Čučnik – RAD I DOM

Čučnikovu temeljnu pjesničku poziciju sažima stih: «od sebe dajem najviše što mogu». U svakom djeliću prostora i vremena u dahu njegovog govora mogu se rastvoriti labirinti. Sadašnjost se pjesniku sve više ukazuje kao neuhvatljiva minuta «kada se netko pojavio i bez buke otišao» – stoga pjesnik, da bi joj se ikako mogao približiti, mora tematizirati duge vremenske raspone koje u ovoj knjizi uprizoruju glasovi sa starih fotografija. Ovaj pjesnički govor u stanju je u sebe preuzeti bilo koju tekstualnu građu na koju pjesnik naiđe («kockarnica riječi, koje su se ovdje sjatile prije negoli ih je neka misao slomila») – od poruke koju nalazi kemijskom olovkom ispisanu na rubu novčanice (priznajem da sam, nasuprot Čučniku, u svojem praznovjerju takvu poruku uistinu prepisujem na druge novčanice – a i Čučnik ju je prepisao: u knjigu) ili ciklusa sms-a koje mu šalje netko «blažen kao Dostojevski u vrijeme Bjesova»), pa sve do stihova Johna Ashberyja i Elizabeth Bishop. Tom tekstualnom građom pjesnikovo djelo uspostavlja sve suptilnije strukture u kojima mi se bitnom čini istodobna tematizacija različitih brzina vremena.

Iztok Osojnik – PJESME NIŠTAVILA I GOSPODIN DANAS

Zbirka poezije „Pjesme ništavila“ i „Gospodin Danas“ dvije su knjige pjesama koje su objedinjene u jednu knjigu po kronološkom slijedu u kojem „Pjesme ništavila“ prethode „Gospodinu Danas“. Riječ je samo o isječku iz bogatog pjesničkog, esejističkog, filozofskog i književno-teorijskog opusa Iztoka Osojnika. Sva Osojnikova djela obilježena su preglednošću, razvidnošću i zornošću slika koje se prepleću po unutarnjem logosu – glasu istine i jasnoće u doživljajima što su neposredni, zorni i jasni, a temeljni ton vedrina i otvorenost prema svijetu u svemu što ga čini. Temeljna nit-vodilja Osojnikove poezije je istina, duboko prožeta istina o sebi i svijetu koju je Osojnik proživljavao na raznim dijelovima svijeta. Njegov magisterij, primjerice, napisan je na studiju u Japanu ne potpavši pod utjecaj japanske tradicije, ali nesvjesno u koloritu i izravnosti nalikuje spletu kulturoloških granica i vrata koja se neprestance njišu unutra i van propuštajući svijetle boje na račun mračnih.

mr. sc. Ksenija Premur – OD OBALE DO OBALE

Pjesnička zbirka pjesnikinje Ksenije Premur Od Obale do obale refleksivna je poezija koja u svojim vizurama svijeta i prirode unosi duboke uvide i doživljaje koje pretače u kratke poetske slike kojima otkriva dubinska značenja viđenog i doživljenog u kratkom slogu koji tim dojmljivije djeluje na čitatelja kao poziv na duboko smisleni razgovor. U ovoj poeziji nema trivijalnosti ili kiča, ništa nije beznačajno i lišeno značenja, već samo poziv na duhovno srodstvo čovjeka i bitka.

mr. sc. Ksenija Premur – MADRIGAL ZA LJETO

Zbirka poezije «Madrigal za ljeto» autorice Ksenije Premur nadahnuta je pravcem novog intimizma u suvremenoj poetskoj produkciji, a obilježava je jasnoća, zornost i dojmljivost jasnih slika koje se u poetskoj refleksiji isprepleću i tako stvaraju snažan estetski dojam. Pjesme su erotskog i refleksivnog karaktera, a donose intiman odnos autorice prema snažno proživljenim dojmovima koji uz to oponašaju melodičku strukturu sklada renesansnog madrigala, kako je i naslovljena ova zbirka poezije.

Primož Čučnik – KAO DAR

Čučnikovu temeljnu pjesničku poziciju sažima stih: «od sebe dajem najviše što mogu». U svakom djeliću prostora i vremena u dahu njegovog govora mogu se rastvoriti labirinti. Sadašnjost se pjesniku sve više ukazuje kao neuhvatljiva minuta «kada se netko pojavio i bez buke otišao» – stoga pjesnik, da bi joj se ikako mogao približiti, mora tematizirati duge vremenske raspone koje u ovoj knjizi uprizoruju glasovi sa starih fotografija. Ovaj pjesnički govor u stanju je u sebe preuzeti bilo koju tekstualnu građu na koju pjesnik naiđe («kockarnica riječi, koje su se ovdje sjatile prije negoli ih je neka misao slomila») – od poruke koju nalazi kemijskom olovkom ispisanu na rubu novčanice (priznajem da sam, nasuprot Čučniku, u svojem praznovjerju takvu poruku uistinu prepisujem na druge novčanice – a i Čučnik ju je prepisao: u knjigu) ili ciklusa sms-a koje mu šalje netko «blažen kao Dostojevski u vrijeme Bjesova»), pa sve do stihova Johna Ashberyja i Elizabeth Bishop. Tom tekstualnom građom pjesnikovo djelo uspostavlja sve suptilnije strukture u kojima mi se bitnom čini istodobna tematizacija različitih brzina vremena.

Ana Pepelnik – PULS NARANČASTIH SVJETALA NA SEMAFORIMA

Moja je poezija otvorena / prirodnim događajima. Ova rečenica, koja se na izvjestan način nehotice pojavljuje u pjesmi Džep u srcu, iz pera Ane Pepelnik zvuči prije svega ironično, iako je za većinu čitatelja njezinog prvijenca uistinu istinita jer je poznaju kao pjesnikinju koja je pomalo naivno otvorena za tvar svakidašnjeg iskustva, a time i za kojekakve jezične prljavštine i nepreciznosti što ih to iskustvo sa sobom donosi. Čitatelji će zasigurno biti iznenađeni gustoćom i preciznošću pjesama iz druge knjige u kojoj autorica definitivno napušta svoju (nedvojbeno zanimljivu) zamisao prvijenca da se – uz svu vještinu koju je stekla u međuvremenu – pozabavi pisanjem, koje više ne računa ni na kakvu sniženu tarifu, već, štoviše: uključuje se u aktivni dijalog i spor s pravcima, koji prevladavaju u današnjoj slovenskoj poeziji ili upravo sada dobivaju na značenju. Anina je poezija pozorna na ono što je na dohvat ruke ali iuzgred odnosi i na stvari koje su izvan tog dosega. Upravo su takve nove pjesme Ane Pepelnik koja – kao i svaka djevojka – rado piše o cvijeću, bombonima i odjeći, iako joj nije strana ni kozmička perspektiva, na prvi pogled preuzeta od Kocbeka, ali usavršena na izvoran način, blagim zatvaranjem pogleda: Sve je to / nezaboravno i otužno. Nalik svemiru.

mr. sc. Ksenija Premur – KRHOTINE KINESKOG PORCULANA

Zbirka poezije pod naslovom Krhotine kineskog porculana autorice Ksenije Premur baštini svoje korijene u ponajboljim zasadama moderne i smjera novog intimizma koji je posvjedočen i u njezinim ranijim objavljenim zbirkama poezije Od obale do obale i Madrigal za ljeto.. U zbirci Krhotine kineskog porculana Ksenija Premur uvodi pjesnički svijet koji se odvija paralelno na razini sna i jave, omiljenog motiva kojim se autorica bavila i u nizu svojih proznih djela, a posebice u kratkim pripovijetkama. Ova je zbirka poezije nadahnuta pravcem novog intimizma u suvremenoj poetskoj produkciji, a obilježava je jasnoća, zornost i dojmljivost jasnih slika koje se u poetskoj refleksiji isprepleću i tako stvaraju snažan estetski dojam. Pjesme su erotskog i refleksivnog karaktera, a donose intiman odnos autorice prema snažno proživljenim dojmovima svakodnevne stvarnosti i njezinih »krhotina«. Podsvijesni tokovi u produbljenoj autorefleksiji zrcale dvostruki svijet „ja“ i „ne-ja“, unutarnje i vanjsko, subjektivno i objektivno, a sve to, kako to i sam naziv zbirke nagovješćuje, u „krhotinama“, slučajnim zapažanjima, ovlaš nagoviještenim sugestijama, beznačajnim sitnicama i svakidašnjim slikama koje se stapaju u slikovit mozaik koji obdržava i sjedinjuje duboko proživljeni trenutak poetske refleksije. U ovoj zbirci nesumnjivo je pretakanje bogatog autoričinog filozofskog promišljanja temeljnih pitanja egzistencije koje ne može izraziti drugačije negoli u „krhotinama“, isječcima i odrazima stvarnosti u dubinskom poetskom subjektu doživljaja i izričaja. Autorica je u naslovu naznačila i „kineski porculan“, što upućuje na njezino dugogodišnje bavljenje istočnim filozofskim tradicijama za kojima poseže i u poetskim nadahnućima.

Uroš Zupan – PAPUČE ZA PJEŠAČENJE KINOM

Najnovija pjesnička zbirka Uroša Zupana, jednog od najistaknutijih pjesnika mlađe generacije u Sloveniji, pod naslovom „Papuče za pješačenje Kinom“ nasuprot iscrpljenoj melankoličnoj atmosferi modernog pjesništva donosi konkretno životno-doživljajno iskustvo – neposredno, zorno i duboko proživljeno – pjesničkog „ja“ koje porađa i u svojem osebujnom i bogatom individualnom pismu transformira neposrednu iskustvenu doživljajnost u otvorenu dijalogičnost sa svijetom koji okružuje pjesnika. Tako od banalnih sitnica svakodnevice – televizijskih promidžbenih programa, novinskih kratkih izvješća, neopranih šalica nakon ispijene kave – Uroš Zupan gradi navlastiti unikatni svijet u kojem se rasprostire svojevrsni „poetski pejzaž“ kojeg pjesnik slika živim, otvorenim, komunikativnim, ponekad provokativnim, ali uvijek, sebi dosljedno, izrazito lirskim jezikom u kojem svaka „stvar“ u objektivnom svijetu može postati predmetom suptilnih pjesničkih refleksija, te tako sazdati svijet u kojem se svijet objekata zrcali u zrcalu metafora i skrivenih, skrovitih značenja koje pjesnik razotkriva pomnim promatranjem, a u jezik pretače lirskim pasažima i obiljem polisemantičnosti na različitim razinama pjesničkog izraza.

Barbara Korun – PUKOTINE

U pjesmama Barbare Korun, pukotine imaju izuzev zemaljski osjetne (gorim, gorim / na lomači osjećaja) i dijametralno suprotnu konotaciju – pukotinu neba. I u ambivalentnom supostojanju erosa i biosa i ta oba pola upućuju na pukotinu spola. Pukotina je, jednom riječju, osjetno-zorna predodžba „ulaza“ otvorenog za kročenje u tu liriku i njezin doživljaj. Kroz njega autorica poseže u srčike životnih realiteta, koje iz mrtvila iznova oživljava i pretače u stihove. Posljedica je tog pjesničkog postupka činjenica da se, primjerice, pejzaž kao prevladavajući okvir autoričinih osjećaja i misaonih spoznaja „preokrene“ s lica na stražnju stranu i pruža se pjesnikinjinoj volji da odabere nepoznatih, posve poetskih unutarnjih povezanosti – najosjećajnije stvari zadobivaju svoj izraz kao apstraktne pante, i obrnuto, čiste apstrakcije postaju stvarne.

Tomaž Šalamun – CRNI LABUD

Pjesnička zbirka „Crni labud“ uglednog slovenskog pjesnika Tomaža Šalamuna, svjetski poznatog i priznatog pjesnika koji je prevođen na gotovo sve europske jezike, donosi novinu u pjesnikovom dosadašnjem stvaralaštvu. Iz nizanja mnoštva riječi elastičnom, žustrom i spretnom gestom izniču u ovoj zbirci na vidjelo pojedine riječi, koje se potom zrcalno čitaju u sebi, uspostavljaju tekst, ali nikada ne postaju plijenom romantičnog, simbolističkog metaforiziranja. Riječ se čita, postavlja se jedna uz drugu, zapliće se u metonimijski niz i oštru prosudbu njihovog djelovanja zamjenjuje prazno i očajno „samo-traganje“, „izražavanje“ pjesničkog subjekta, to nerijetko besmisleno oklijevanje s velikim kategorijama života i smrti, koje se najčešće pretapaju u pomilovanju onih koji ih koriste i tek vrlo rijetko u poeziju. Za razliku od dosadašnje Šalamunove poezije u kojoj su stvari bile sobom dane, u „Crnom labudu“ iznova se zatiču u svojoj savršenoj monolitnoj, metonimijskoj ljepoti, u svojoj zazbiljnosti u kojoj autentično korištenje pjesničke građe rasterećuje govor koji se spotiče o samopomilovani pjesnički subjekt ove pjesničke zbirke Tomaža Šalamuna.

Tone Škrjanec – KOŽA

Tone Škrjanec zasigurno je jedan od najzanimljivijih pjesnika u ovom trenutku u Sloveniji, i to kako s književno-sociološkog aspekta – unatoč tome što pripada generaciji sedamdesetih godina prošlog stoljeća – tako i s poetološkog aspekta. Slično kao i na njegove generacijske kolege Iztoka Osojnika i Jure Detele, i na Škrjaneca je u prvom redu utjecala američka beat poezija i posredstvom nje i poezija Dalekog Istoka. Dalekoistočne utjecaje u Škrajneca možemo pratiti na formalnoj razini i na sadržajnoj ravni – upravo iz tog iskustva možemo izvesti njegovu već znamenitu usredotočenost na detalje i etičko-poetološke orijentacije. Za razliku od većine slovenskih (i europskih pjesnika) dvadesetog stoljeća, koji u svojim tekstovima žele postati gospodarom svijeta ili ga čak deformirati u skladu s diktatom tzv. diktatorske fantazije, Škrjanec svijet opisuje, pa bismo tako mogli ustvrditi da njegov pjesnički credo nije „imati“, već „ostaviti da bude“. Tone Škrjanec zasigurno je jedan od vodećih pjesnika svoje generacije.

Jure Jakob – TRI POSTAJE

U skladu s pjesničkim credo upijanja i reflektiranja svijeta u poetskim dojmljivim slikama valja razumjeti i Jakobov temeljni pjesnički postupak – montažu. Jakob se montažnoj tehnici ne utječe sa ciljem da manipulira svijetom i čitateljem, već s ciljem da sitne trenutke i pojave iskaže u njihovoj jedinstvenosti, te time i različitosti od drugih, u pjesmi supostavljenih trenutaka i pojava. Jakobova je poezija, dakle, poezija brižljivog promatrača, iako ujedno i promatrača koji zna i može apstrahirati sve što je za njegovo pjesništvo i za čitatelja obvezujuća spoznaja. Stoga u njegovoj poeziji nalazimo stihove, kao što su to, primjerice, „Život teče kao da nas/ nema/ i s time se slažemo“ ili „Ponekad se noć zasuče/i nastaju usne, mokre i čiste“. Etičnost, osjećaj za detalj i atmosferu pjesme, kao i profinjeno korištenje montažne tehnike odlike su Jakobove poezije.

Milan Dekleva – PANIČNI ČOVJEK

Knjiga Panični čovjek Milana Dekleve pokušaj je uživljavanja u poetičnu dušu Anaksimandra, u njegov panoramski pogled kojim seže do istinitosti i zbiljnosti našeg trenutka. Karl Jaspers o Anaksimandru je rekao sljedeće: „Veliki dojam, koji na nas ostavlja Anaksimandar, izvire iz cjeline njegovog mišljenja. Slično je buđenju zapadnog uma, nestajanju oblaka magle. Razdanjuje se. Novim načinom mišljenja Anaksimandru se istog trenutka ukazuje ono najjednostavnije na što prije njega nitko nije mogao pomisliti. Uzbuđujući je sam početak. U njemu se čovjek udaljava od samoga sebe i svijeta. Raste suverenost mišljenja koje se usuđuje, bez ograničenja, i nasuprot svakidašnjice, tradicije i transparentnosti, bez strahopoštovanja zamisliti ono što je prvo i naizgled najapsudrnije…“ Panični čovjek je poetsko kročenje u labirint početka. Dječji pogled čuđenja, koji je mudar zbog svoje naivnosti i naivan zbog svoje mudrosti. Traganje za sveopćim, koje oživljuje pojedinačnost i cjelinu, kategorički je imperativ poezije koji nikada nije utihnuo. Panični čovjek već u naslovu objedinjuje oba značenja grčke riječi: pan i panika rođeni su iz istog nemira. Panika, koja ovladava čovjekom nihilizmom volje za moć sve je (pantos) što imamo.

Vinko Ošlak – POĐI I TRAŽI

Slovenski književnik Vinko Ošlak (1947.) svoj je književni put započeo kao pjesnik. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća u nakladi Obzorja objavljena je njegova zbirka poezije „Seizmograf osjećaja“. U nakladi Mladinske knjige objavljena je Ošlakov ciklus pjesama u okviru serije „Pjesnički listovi“ na temu umjetničkih slika Jože Tisnikara. U jednom razdoblju stvaralaštva Ošlak se posvetio prozi, esejistici i filozofsko-teološkim djelima. Zbirka poezije Pođi i traži napisana je u klasičnom sonetnom obliku, a Ošlakove pjesme nisu samo igra riječi, već i osjećajna i misaona poruka koja je upućena čitateljima. Ošlakova je pjesma dosljedno na strani manjeg, krhkog koji trpi nepravdu i priroda ovoga svijeta nije mu naklonjena. Kao i prozna i esejistička djela, i ova je Ošlakova zbirka poezije prožeta kršćanskim etosom i pogledom na svijet kroz Evanđelja.

Janko Ferk – PASADENA

Pasadena, trojezična zbirka poezije slitina je tri najsrodnija i istodobno suprotstavljena elementa čovjekove biti: života, te erosa i thanatosa. U pjesmama u ovoj zbirci poezije austrijski pisac Janko Ferk na filozofski se način bavi pitanjima koja nas iz dana u dan opterećuju, usrećuju… ili nas nimalo ne dotiču. Svatko na ta pitanja odgovara na svoj način, dok to pjesnik čini tankoćutnim stihovima koje zaokružuje nadahnutom pjesmom o kalifornijskom gradu koji nikada nije vidio. Žudnja je u cjelini udaljeni zvuk ove zbirke. Zbirku je na hrvatski jezik prevela Ksenija Premur.

Ksenija Premur – SNOVI NAGOG TIJELA

Zbirka poezije pod naslovom „Snovi nagog tijela“ pripada smjeru novog intimizma koji autorica Ksenija Premur njeguje tijekom cijelog svojeg poetskog stvaralaštva, i to u svoje dvije zbirke poezije „Od obale do obale“ i „Madrigal za ljeto“ koje su objavljene zahvaljujući potpori Ministarstva kulture. U ovoj zbirci autorica na profinjen način donosi erotičan odnos u refleksiji prema cjelokupnoj stvarnosti počevši od najbanalnijh sitnica svakodnevice do suštinskih pitanja egzistencije otvarajući tako horizonte nove doživljajnosti i autorefleksije. Time autorica propituje i horizonte modernog pjesničkog izraza, na mjestima uvodeći izrazitu i izravnu fabularnost, čime ova pjesnička zbirka dobiva na dinamičnosti kojom stvara osebujan i navlastiti pjesnički svijet. Ova dinamika protočnosti koja ide od suptilnih stanja svijesti i autorefleksije do gotovo realističkog odražavanja stvarnosti svakako je posebna značajka ove zbirke poezije koja plijeni pozornost i privlači u svijet autoričine osebujne doživljajnosti.

Lev Detela – ZVIJEZDE, ZAMKE

Zbirka Zvijezde, zamke odlikuje se „neobaveznim“ podnaslovom u jednoj riječi Pjesme, dok je tematski orijentirana „prema van“, u širi globalno-socijalni prostor, koji osvjetljava kozmičko ironično-kritičkom „hladnom objektivnošću“ između prve (Prva zvijezda – „uhvaćena u neki svečani svemir“. cit.) i završne pjesme (Svjetsnijeg – „nikakve nade više nema / za taj izgubljeni svijet“). Jezgra te njegove „zimske“ vertikalnosti pjesma je Sedmoglavac u više dijelova, koji u ekstatički ekspresivnom nizanju i ponavljanju sintagmi od slobodnog stiha Detela razvija „zadušnicu“ („KADA ĆE ZADUŠNICA“, cit. Druga glava) za posječenim, ali ipak neuništivim „sedmoglavim“ drvetom („Drvo je vječno“, cit. Drvo) Već u uvodu ovoj poemi istaknuta je „individualistička“ izdvojenost tog mi(s)tičkog drva koje stoji „samo na samome / usred predjela“cit.), a „živahno“ je iskušana i „konkretistička“ (vizualno-zvučna) vrijednost pojma drveta kao riječi na više jezika (posebno u njemačkom jeziku korespondira s proznim zapisom Ein Baum, ein Traum iz Deteline knjige Die Merkmale der Nase, 2005.)

Lev Detela – SVJETLOST NA GRIMIZNOJ OBALI

U nizu pjesničkih zbirki Leva Detele iste su godine objavljene „blizanke“ Zvijezde, zamke i Svjetlost na grimiznoj obali koje, unatoč osnovne „apokaliptične“ vizije predstavljaju i vrhunac autorove svojevrsne vitalističke vedrine. „Razvedravanje“, koje već naslovom ukazuje Svjetlost na grimiznoj obali, upadljiva je pojmovna inovacija u cijelom nizu naslova dotadašnjih zbirki, uglavnom mračno usklađenih (npr. Što je rekla noć, Café noir); pritom, dakako, nije riječ ni o kakvom naivnom ili populističko jeftinom optimizmu. Detelina „nova vedrina“, iako mjestimice iznenađujuća u svojoj otvorenoj prostodušnosti. Navođenje anonimne zvijezde u prvoj je pjesmi prve zbirke početna pjesma Svjetlost na grimiznoj obali, koja sadrži tematski orijentiran „barokni“ podnaslov Baladne elegije i ljubavni SMS-spjevovi, određenom uvodnom posvetom Ljubav (u jednoj rečenici); ta pjesma s „glazbenim terminom“ u naslovu i s dvanaest stihova nagovješćuje sljedeći ciklus Kratka potamologija, ali u dvanaest etuda. Iz unutarnjeg povezanog značenja oba naslova razvidno je da autor, čije zbirke bi se na prvi, površni pogled ponekad mogle činiti u izvjesnom smislu „spontano kaotičnim“, zapravo preciznošću skladatelja komponira svoje književno-tekstualne cikluse . S tematskog aspekta pojam potamologija (nauka o rijekama) ukazuje na to da je pjesnikova „ekološka“ pozornost posvećena vodi (u Zvijezdama, zamkama to je drvo), drugim riječima rijeci kao arhetipskom simbolu dolaženja i odlaženja; pritom je karakteristično da pjesnik progovara u prvom licu o spletu fenomena rijeke s ljudskom ljubavi (navođenje rijeke prelazi u izrijek osobe: „Tu uz rijeku zagrlit ću te“, 6.; cit.)

Tone Škrjanec – DUH KORNJAČE JE MALEN I VRLO STAR

Tone Škrjanec zasigurno je jedan od najzanimljivijih pjesnika u Sloveniji i to kako s književno-sociološkog aspekta – unatoč tome što pripada generaciji sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a njegove su prve zbirke poezije objavljene devedesetih godina – tako i s poetološkog aspekta. Slično kao i njegovi generacijski kolege Iztok Osojnik i Jure Detela, i na Škrjanca je u prvom redu utjecala američka beatnička poezija, te posredstvom nje i poezija Dalekog Istoka, čije tragove nalazimo na formalnoj razini i na sadržajnoj ravni – upravo iz tog iskustva, naime, možemo izvesti Škrjančevu, i dan-danas znamenitu usredotočenost na sitne stvari i događaje. Utjecaj se Istoka u Škrjanca očituje na temeljitoj razini, i to na razini etičko-poetološke orijentacije. Za razliku od većine slovenskih (i europskih pjesnika) dvadesetog stoljeća, koji u svojim tekstovima nastoje prisvojiti svijet ili ga čak deformirati u skladu s diktatom tzv. diktatorske fantazije, Škrjanec prije svega opisuje svijet. Ili, drugim riječima rečeno: njegov pjesnički credo nije „imati“, već „dopustiti biti“. U skladu s tim credom valja nam razumjeti i Škrjančev temeljni pjesnički postupak – montažu. Montažnoj tehnici Škrjanec se ne obraća sa ciljem da manipulira svijetom i čitateljem, već sa ciljem da sitne trenutke i pojave pokaže u njihovoj jedinstvenosti, te time i različitosti od drugih, u pjesmi supostavljenih trenutaka i pojava. Škrjančeva je poezije, dakle, poezija pozornog promatrača, iako ujedno i promatrača koji zna i umije iz promatranog apstrahirati za sebe, za svoje pjesništvo i čitatelja obvezujuće spoznaje. Stoga nerijetko u Škrjančevoj poeziji nalazimo deklarativne stihove, kao što je to, primjerice, stih iz pjesme „Rupa u nebu“: „valja zapisivati jer ono što dolazi danas / vrijedi za sutra.“ Etičnost, osjećaj za detalj i atmosferu pjesme, te profinjeno korištenje montažne tehnike odlika su Škrjančeve poezije.

Lev Detela – GRČKE PJESME

Mnoga djela iz Detelinog opusa pripadaju sklopu njegove tzv. avangardističke, u velikoj mjeri eksperimentalne književnosti uz mješavinu simboličnih, grotesknih, fantazijskih, ludističkih i mjestimice gotovo hermetičkih ekspresionističkih elemenata kojima na svojevrstan način u riječi pretače egzistencijalne i esencijalne dileme čovjeka i društva. Tom sklopu zasigurno pripada većina Deteline poezije. I u svim tim, tako različitim, a u mnogo kojem pogledu čak i uzajamno protivnim stupnjevima Detelovog spisateljskog razvoja autor je proživio cijeli niz prepoznatljivih individualnih karakteristika svojeg cjelokupnog dosadašnjeg opusa. Tematskom aspektu svakako pripada i kritično razgolićenje društva i pojedinca, dok strukturalnim i stilskim aspektima pripada šokantna provokativnost koja u svakoj motivno-estetskoj fazi autorovog stvaralačkog puta zaodijeva se u nove ekstremne slike. I upravo te najizrazitije karakteristike Detelovog spisateljevanja u pojedinim se djelima, kojima pripadaju i Grčke pjesme, okreću se intimnijim, ponešto smirenijim i profinjenijim tonom iz šarolike polifonije njegove poetike. Grčke pjesme svjedoče o novom autorovom stvaralačkom zahvatu jer su Deteli 2008. godine objavljene četiri književne sveske na slovenskom jeziku – roman u dvije knjige i dvije zbirke poezije. Ova pjesnička zbirka nadovezuje se (u većoj mjeri sadržajno negoli izražajno) na Detelovu zadnju zbirku Svjetlost na grimiznoj obali jer je podjednako tako nastala na putovanju, te djelomice kasnije u Beču kao odraz pjesnikovih doživljaja na odmoru u Grčkoj. Većina je pjesama u zbirci ambijentalno refleksivnih, dok neke graniče s oblikom minijaturnog eseja koji je oblikovan kao pjesma (Magarac), a neke pretaču u pjesmu pjesnikove osjećajne, emocionalne i refleksivne odazive na vizualne impresije iz neposredne okoline.

Lev Detela – NOĆNI KONCERT S TVRDOGLAVIM I MARJETOM

Svjetska književnost, bilo da je riječ o narodnoj književnosti, dakle legendama, pripovijetkama ili pripovjednim pjesmama ili autorskoj kreaciji, prepuna je motiva otetih žena u kojima većinom pobjeđuje svijetla strana, kao što je to slučaj u zbirki poezije Noćni koncert s Tvrdoglavim i Marjetom. Ili bolje rečeno: princ na bijelom konju koji lukavošću ili prepredenošću, a rjeđe silom nadvladava stvor koji je uništio ljepoticu. Pobjeda svijetlog nad mračnim imala je, dakako, odgojno-moralno-etički, pa i katarzični akcent, kojem je obično kumovala božja dobrota. Spomenuti su motivi obavijeni u celofan romantičnog, bolje rečeno groteskno-baladnog kolorita koji je u čitatelja pobuđivao strah i nelagodu. Upravo dinamična pripovijest, načinjena ili priređena po zakonima klasične dramaturgije većinom gradira do očekivanog raspleta, a ujedno pruža i obilje preokreta, zastranjivanja ili čak i prešućivanja. Pred čitateljem se, naime, odigrava predstava koja se temelji na hamletovskom načelu; pod time mislim, naime, na nastup kazališnih glumaca koji na tvrđavi Elsinor „uprizoruju“ i istodobno razotkrivaju smrt Hamletovog oca. I u dramskoj poemi Noćni koncert Leva Detele riječ je o performansu ili „umjetničkom nastupu u muzeju“ s veselim koncertom „surfera i rockera“ znakovitog naziva Paranoia band, koji u suvremenoj inačici parafraziraju legendu o Tvrdoglavom i Marjeticom. Cjelokupno je događanje, kako se i očekuje, smješteno u noć, koja po narodnoj predaji ima „svoju moć“, stoga nas ne iznenađuje što je riječ o sanjalačkim i fantazmagoričnim prizorima u kojima je dodat apsurdni „razvrat koji nemarno puzi mramornim stubama“. Sve je, dakle, otjelovljeno u „ostatak nečeg nemogućeg / povješen u opasne oblike“, koji podsjećaju na ernst-boschevsku zagonetku u slici iskušenja. Iz sve te kakofonije sarkastičnih prizora i zapleta izvire alegorijska vinjeta u obliku refrena, koji izvodi spomenuti band u kojem „čelo pišti, glazba vrišti, bubanj oštro lupa“, a vokal ponavlja „Marjetica, Marjetica, kraljica našeg srca!“

Tomaž Šalamun – GODIŠNJE DOBA

Za Šalamunovu poeziju, koja je oduvijek definirana svojom odlučnom prisutnošću ovdje i sada, i istodobno uvijek i posvuda, fiksaciju i prisutnost dvojbe podrazumijevaju snažan potres. Glas Šalamunove poezije iznenada nije više tako akuzmatičan jer je više nego ikada obilježen svime što je previše ljudsko, dakle, s vremenom i svojem predanosti tijeku povijesti: Odbačeni bit ćemo kao mačke u sanduk u naručje Boga Iako je svoje sudbinske prisutnosti posve svjestan (Umorit ću se i zapostaviti. Spasi se.) leži u načinu na koji prihvaća svoju odgovornost, nešto gotovo elegično uzvišeno. Ako smo nekoć u njegovom pjesničkom stvaralaštvu radije pomišljali na uzimanje, sada su na redu davanje i vraćanje: Učiniti u gradu? Vraćao. Ni ranjavao ni ubijao. Vraćao. S vremenom omogućene crte Šalamunovog govornika postaju sve prepoznatljivije i unesene u svijet koji naseljavaju i drugi ja. S nekima, a posebice onima koje čuvstvo ili sjećanje – oni ne dopuštaju izbor – povede na privilegirano mjesto, stupa u iskrene i ranjive odnose. Svijet više ne ovladava bezvremenim trenutkom (imao sam (…) sve u prirodi, ali bezvremeni), već se svaki trenutak iznova uspostavlja kao bilo slučajna točka u nizu koji se ja u polifoniji potiho dotiče prošlosti. Ono što zamjenjuje nekadašnje samodostatno rušenje i prisvajanje, koji su zbog izuzetosti iz vremena pošteđeni odgovornosti leži snaga, koja usahnjuje, a koja je potrebna za naporno izgrađivanje. U vrijeme odbačeni Šalamunov ja svoje prijašnje bivstovanje shvaća kao oblik ponavljanja koji završavaju u (mogli bismo naslutiti) ljubavnom buknuću: Noću je bilo čudno. Uzavreo si moja pluća. Ponavljanje početaka pretvara se u prihvaćanje neizbježnosti jednog kraja koji je doista vrijedan truda: Da. Kitovi će zatrijeti moj život. Dajem ga za ono što sam iskušao. Dajem ga za to što iskušavam sada.

Milena Merlak Detela – PRAŠINA U OČIMA

Uljudnost i srdačnost svojstva su kojima je Milena Merlak Detela privlačila i nadahnjivala sve koji su je poznavali. U pismu datiranom 12. srpnja 1967. Milena razmišlja:“Što čini umjetnika? Na ovoj je strani onaj koji se poigrava s umjetnošću. Ovdje je i onaj drugi, realist, koji kroči utabanim putovima… I tu je naposljetku umjetnik dijete koji do smrti promišlja o stvarima koje su drugima samorazumljive.“ Mileni su bliske i misli Teilharda de Chardina. Početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća kružile su Europom i nadahnjivale Leva i Milenu Detela najljepšom euforijom. Budućnost čovječanstva Teilhard je vidio u suživotu znanosti, održivog razvoja i kršćanske orijentacije. Smatrao je da će biti moguće dosegnuti idealnu integrativnu točku koju naziva Omega. Velike i u spoznajnom pogledu odlučujuće pojave u pjesništvu Milene Merlak Detela bili su predjeli i kozmos u unutarnjoj Sloveniji (Notranjskoj). U blizini je Kras i Cerkniško jezero koje presahnjuje i koje uz mijenu godišnjih doba narasta ili usahne, tajnovitosti šume, obzorja ponad polja, neometen pogled prema suncu i zvijezdama. Cijeli je život Milena žudjela za tim domaćim poljanama. Iz svoje domovine poznaje vjerske običaje u svakidašnjici i prigodom blagdana. Molitve i tradicionalni obredi uvijek su prisutni, te vode razmišljanju o smrti i o onome što je prerasta. Suprotno tome svijet divlja u bratoubilačkom ratu u vrijeme njemačke okupacije. I u Mileninu obitelj donosi smrt i slama volju za životom njezinog oca. Vjenčanje s Levom Detelom i emigracija bračnog para u Austriju predstavlja odlazak prema novim spoznajama koje su ih ondje očekivale. U tom se svjetlu u Mileninim pjesmama javljaju planina i dolina, voda i vatra, mrak i rasvjetljenje, rođenje i smrt. Riječi i prispodobe u Mileninoj poeziji često izražavaju osudu: samoća neka bude kažnjena, Kainovo je doba minulo, nesmiljeno Sunce neka zgasne. U moderno vrijeme iščezava ono temeljno, svjetlost, uzduh i prostor, dok se sekundarne dobrobiti nameću do prezasićenosti.

Niko Grafenauer – PALIMPSESTI

Pjesnička zbirka Palimpsesti dobila je ime po istoimenom ciklusu koji je Niko Grafenauer objavio 1978. godine u Problemima. Pjesme iz Palimpsesta nastajale su, dakle, od sredine sedamdesetih godina nadalje, i to istodobno s razvojem postmodernizma u Sloveniji. Prije toga, 1975. godine, Grafenauer je objavio Štukature, pjesnički vrhunac i ujedno svršetak slovenskog modernizma. Tehnopoetski klinamen u Palimpsestima stupnjuje se sve dok se kut otklona sasvim ne rastvori, tako da se pjesnički sadržaj razlijeva preko sonetnog oblika. Ponajprije obje sonetne tercine prerastaju u kvartete, a potom se metrički tloris širi još dalje ili se – drugim putom – glede broja stihova sažimlje i iznova oslobađa prostor za pjesme slobodnog stiha. Uslijed toga, Palimpsesti su metrički mnogo poletniji od Štukatura. Veća poletnost očituje se na ritmičkoj, semantičkoj, emocionalnoj, egzistencijalnoj i tematskoj razini. U prividnoj suprotnosti s takvom poletnosti, uravnoteženje Palimpsesta leži na sve-jednosti. Proturječje je prividno jer sve-jedno u Grafenauerovoj poeziji ne podrazumijeva uobičajeni sadržaj, već sve-jednost svijeta unutar kojeg ne postoji razdor između istine i prividnosti, već između izgleda i nevidljivog, zbiljom i tajnovitošću.

Niko Grafenauer – IZBRISI

Egzistencijalističko ishodište, koje određuje doživljajnu zapreminu njegove poezije u pjesničkoj zbirci »Izbrisi« ponajbolje označava nekoliko Grafenauerovih misli u kojima govori o neizbježnoj samoći i usredotočenosti u kojoj jedinoj može iskušati sebe kao sačinjenog od najrazličitijih doživljaja, spoznaja, dojmova, trauma, itd. U isti su mu mah potrebni i riječi i jezik kojima se ta građa iskustava mora posložiti u organsku cjelinu kako bi se pjesnički glas oglasio. Sve to nije moguće ako autor ne govori s ruba samoga sebe u kojem se živost pjesničkog izvješća ukorjenjuje u sjeni koju život baca na zaslon beskonačnosti. Druga je krajnost, koja se raskriva u pojmu „bezpočetnosti“, u najtješnjoj vezi s onime što sadrži riječ „Einstweh“ ili „nostalgija za minulim vremenom“. Očito je, naime, da se u Grafenauera egzistencija unatoč našem „zaboravljanju“ početka i kraja, dakle, unatoč diktaturi trenutka, u zbilji ne može izbjeći ni jedno ni drugo, što znači da usprkos svemu ne može nadići vlastitu individualnost i uopćiti se u kakvu malu čovjekovu „vječnost“. Zato ta stvarnost kao „nostalgija za minulim vremenom“ evocira zbiljsku „bezpočetnost“, pripadajuću „počelu“ bez čovjeka – koji je za nju samo izmislio riječ – a time se, dakako, razotkriva i sva zaslijepljenost prividnom univerzalnošću života. Bog, vječnost, beskraj s jedne strane i individualitet s druge strane tako se „bezpočetnošću“ susreću u vremenu.

Milena Merlak Detela – MOJE NEANDERTALSKO PROLJEĆE

Pjesnikinja Milena Merlak Detela, preminula u Beču 2006. godine, umjela je stvoriti stihove intenzivne ispovjedne snage. Autorica, koja je rođena prije osamdeset godina 9. studenog 1935. godine u Ljubljani, svoje je tekstove pisala na slovenskom i na njemačkom jeziku. Raspolagala je nevjerojatno bogatim repertoarom nijansi poetskog izraza. U njezinoj lirici nalazimo slike tjeskobne neumoljivosti i slike u stilu surrealističke logike snova (npr. pjesma Tamnica u podzemlju). U nekim tekstovima autorica upozorava i na negativnu političku i ekološku realnost. Riječ je o najčešće teškim, mračnim pjesmama. Odraz su traumatizacije uslijed tragične očeve smrti, majčine patnje zbog ubijenih sinova, te događaja u Drugom svjetskom ratu i nakon njega. Priroda i pounutreni duševni pejzaž, mit i povijest stapaju se u novi svijet. Pjesnikinja oblikuje uvjerljive stihove i onda kada kao motiv koristi povijest (Carnuntum ili smrt imperatora u tuđini, Alkemičari u zlatnom gradu) ili ako je izrazito privuče svijet likovne umjetnosti (Otto Dix = Danse macabre / Grofica, Paul Klee = Bastard) ili baština drevnih mitova.

Lev Detela – STRAH I SNOVI

Deteline pjesme i proza podsmješljivo su zastrašujuća izvješća o nasilnom svijetu. Njegova je proza u tijesnoj vezi s njegovim pjesništvom. Mnogi su tekstovi pjesme u prozi. Detela je majstor kratkih književnih oblika, koji su sačinjeni od malih, učinkovito i spretno uzajamno povezanih skica. Za ovaj su izbor odabrani pjesme i kratki prozni tekstovi, te kratku pripovijetku „Strah i snovi“. Mali dječak živi kod strica u njegovoj kući koja se razrasta u pravu moru. Stric, koji je stalno pijan i živi u burnoj slovenskoj prošlosti, zastrašujuća je figura. Dječakova je teta pasivna osoba koja stricu ispunjava svaku želju. Takvim apsurdnim i zastrašujućim pasažima Detelina proza obiluje, a u ovoj su knjizi pomnjivo odabrane upravo takve teme koje u obilju potječu ispod autorovog pera koje svojom transparentnošću zorno i ne ustručavajući se, otvaraju bezdan nasilja, apsurda i ništavila suvremenog svijeta.

Milan Detela – AUDREY HEPBURN, ČUJEŠ LI METLU BUDISTIČKOG UČENIKA?

Deklevin pjesnički (i esejistički) opus neosporno je jedan od filozofskih utemeljenih opusa u suvremenoj slovenskoj lirici; ali po svoj je prilici upravo time što previđa i zvučno-ritmički nadilazi zamke tradicionalne metafizike, paradoksalno ujedno svim osjećajima do krajnje granice mogućnosti u neposredno iskustvo zanosno otvorena poezija – Dekleva je slovenski pjesnički barjaktar paradoksa, bilo da je riječ o pjesničko-proznoj formi izričaja, u slobodnom stihu koji se niže u kitice ili, pak, u strogoj formi rime. Deklevina sinteza sudbonosnosti, fine ironije, emotivne sugestivnosti, „jezičavog vrhunskog dvoumlja“ i jazzovskih sekvenci cijelo vrijeme pripovijeda pripovijest o tome kako „dugo se čovjek navikava na čudesno“. Drugo je ime za začudesno „volja biti“. Pronicljivo, u maniri svoje nekonformističke paradoksije Dekleva dodaje: „volja biti tu zauvijek i nikada više“.

Ivan Dobnik – DRUGA OBALA

Prigodom čitanja bilo koje pjesme iz nove pjesničke zbirke Ivana Dobnika u čitatelja niče osjećaj kamena koji pada prema dnu tajnovitog bunara. I iako je pad u dubinu ondje, negdje, duboko u neopipljivom dijelu poezije i njezine biti, dubina zaori, pljusak iz dubine mnogo je snažniji negoli to čitatelj isprva očekuje. Ti su pljusci, dakako, izvanredni završni stihovi, koji su prava poslastica poetske dubine, a uz to donose poneke mudrosti i spoznaje koje se na mnogo mjesta uzdižu čak i iznad pjesničke sfere. Svaki stih djeluje paučinasto, ali i dorađeno. Nalik ovlašnom dodiru, kratak je i krhki dah kao neznatni pljusak izvorne poezije. I pritom odlučujuću ulogu igra pjesnikova smjela odluka o tome da će radije biti bliskiji klasičnoj jezičnoj smirenosti, te da ga jezični eksperiment ne zanima. Iako tako postupa s riječima, koje su vrlo učestale u ljubavnoj i erotskoj lirici, Dobniku u svakoj prigodi polaze za rukom smirena nadogradnja, iznenađujuće jezično ostvarenje i mnoga izražajna nadilaženja.

Ivan Dobnik – RAPSODIJA U STUDENOJ ZIMI

Ivan Dobnik već je dugo prisutan na slovenskoj pjesničkoj sceni, iako se drži u pozadini, ne nameće se u središte i tiho, ali ustrajno dotjeruje svoje pjesme u tišini svoje samotne radionice negdje na rubu. Podsjeća na kakvog slikara pejzaža, koji se iz velikog grada povukao u provinciju i ondje u dijalogu sa svojim slikarstvom stvara u bogatoj paleti bjelina pročišćene, iako strogo nadzirane pejzaže. Moć njegove poezije ne leži u eruptivnoj produkciji ili raskoški oblika, već u jednostavnoj formi kao zahtjevan unutarnji dijalog žive riječi i jasne pozornosti. I u zadnjoj knjizi pjesama pod naslovom Rapsodija u studenoj zimi ne izbjegava zahtjeve, koje kao pjesnik odano slijedi već od svoje prve zbirke nadalje. Jasan, izoštren osjećaj za lirsku riječ u tim se kratkim, zgusnutim pjesmama račva s produbljenom meditacijom. Rezultat su jezgrovite, suzdržane pjesme, čija moć ugleda dan kao niz precizno usmjerenih uvida. Nije riječ o razumijevanju vanjskih stanja ili slika, već o čistoj lirici na raskrižju između vještine, svijesti o funkcijama jezika i intenzivnim ontološkim stanjima. Na ovoj pozadini poezija Ivana Dobnika potiče nas na razmišljanje o intimnim pejzažima do bjeline izljuštene kristalne jasnoće koje se poput kakvih obojenih slutnji pojavljuju jedva ocrtane pripovijesti. Dovoljno spretno ocrtane, međutim, kako bi čitatelj naslutio njihovu cjelovitu dramu.

Barbara Korun – OŠTRINA MILINE

Kao svaka simbolička točka u prostoru i vremenu bezdan je dvostruk jer objedinjuje visinu i dubinu, nebo i podzemlje, bezoblični nered prvobitnog praska i paklenski oganj apokaliptičkih dana. Ako prezremo ambivalentnu prirodu bezdana, gubimo iz vida njegov temeljni kozmogonijski značaj. I upravo nam se to zbiva u suvremenosti. Kada svi redom stojimo na rubu bezdana, obuzima nas panični strah od pada u dubinu. Bezdan je još samo točka krajnjeg užasa uranjanja i ništavila. Otkako smo izgubili dar za sinju visinu, u kojoj se gnijezdi sloboda pratemelja, bezdan je još samo okomita crta smrti. Za ljudski govor takvo stanje ima razorne posljedice jer iznosi na vidjelo strah od govora drugog. Stanje raspucanosti svijeta, koje je rodilo riječ, okončava na rubu bezdana koju nazivamo zaglušenost. Nitko više nikoga ne sluša ako od toga nema koristi. U glasu drugih smo na oprezu i čekamo samo ono što služi našoj vlastitoj riječi. Na oprezu smo i čekamo na imenice koje kruže u krvi našeg vlastitog jezika, te su nam već poznati i razumljivi. Nepoznate slojeve govora stranca, koji iz bezdana različitosti izriču nerazumljivost i tajnovitost, ne želimo više slušati. O svemu tome svjedoče stihovi Barbare Korun profinjenim tkanjem dubina i visina poetskog izričaja i poruka koju donosi u svijet paradoksa i bezdana osmišljavajući ga suptilnom senzualnošću riječi i misli.