Esejistika

Eseji Aleša Bergera napisani su u vremenskom razdoblju od 1989. do 2010. godine kada je autor bio stipendiran kao prevoditelj za francuski jezik u Arlesu u Francuskoj. Autor se u više navrata nalazio u Međunarodnom centru za književne prevoditelje gdje je radio na prevođenju uglednih francuskih autora na slovenski jezik. „Arležanski krokiji“ višeslojna je esejistika koja obuhvaća tri tematska sklopa. Prvi se odnosi na vrijeme pada Berlinskog zida i političkih događanja nakon toga, što obuhvaća i vrijeme raspada bivše Jugoslavije, te osamostaljena Slovenije i pristupanja Europskoj Uniji. Drugi je tematski sklop posvećen prevođenju i iscrpnoj studiji teorije i prakse prevođenja, dok je treći sklop posvećen književnim refleksijama intimističke orijentacije. Knjiga je sastavljena kao izbor iz dvije knjige Aleša Bergera, i to „Arležanske bilješke“ i „Ormar u podrumu“ koje je autor sastavio posebno za hrvatsko izdanje u kojem je objedinio sve refleksije vezane za Arles.

Matevž Kos počeo je objavljivati tekstove početkom devedesetih godina. Ubrzo se uvriježio kao jedan od najprodornijih slovenskih književnih kritičara. Dosada je objavio već nekoliko književnih izbora svojih kritika, a ovaj je izbor ograničen na pedeset kritika, odnosno refleksija namijenjenih nebeletrističkim djelima koja su objavljena u razdoblju 1993. – 2013. Posebnost se ove knjige s pomalo provokativnim naslovom sastoji u razmatranju različitih autora, čije spisateljevanje pripada širokom problemskom sklopu. Knjiga zapravo pripovijeda – od primjera do primjera – pripovijest slovenskog 20. stoljeća i nešto duže, a istodobno njezin autor ne umišlja da sam stoji negdje daleko izvan tog kruga, već je u njemu, iako s distance komentiranja, itekako upleten. Riječ je, dakle, o knjizi o različitim doprinosima novijoj slovenskoj kulturnoj povijesti, kako su je „zgriješili“ njezini klasici od Josipa Vidmara, Edvarda Kocbeka i Bože Voduška preko autora kao što su to Jože Pučnik, Taras Kermauner, Tine Hribar, Drago Jančar ili Slavoj Žižek, pa sve do autorovih suvremenika. Kos piše o akterima slovenskog 20. (i 21. stoljeća), a istodobno se i sam, dijaloški, kritički i/ili polemički sve vrijeme u ime demokratske kritike, upisuje u tu povijest. Po svoj prilici zato jer druge nemamo. I to je jedna od pripovijesti koju pripovijeda knjiga O nedaći biti Slovenac i pritom govori o nedaćama za koje nije nužno da su samo slovenske.

[epub id=’841′]

O Etimologiji zaborava sam autor Milan Dekleva kazuje kako se iza nas zatvara stoljeće u kojem se osjećaj ugroženosti i tjeskobe čovjeka samo još pojačao. Ako se obazremo na baštinu proteklih pjesnika, njihova žudnja za neobičnim, izopačenim i abnormalnim doima nam se poput dječje igre. A kako i ne bi. Zbilja je svijet preobrazila u tjelesno i metafizičko groblje, ljude u izbjeglice, koji su se u nesklonoj tuđini morali odreći sjećanja na domovinu, jezik, obrede i snove. Nije nimalo čudno što su u svijetu izbjeglica zagospodarili umjetni svjetovi u koje smo srljali uz pomoć droga ili informacijskih mreža. Osjećaj ugroženosti i tjeskobnosti u ljudskim srcima potiče potrebu za spasenjem. Minulo je stoljeće ponudilo cijeli niz spasitelja i pronositelja sreće. Oni, koji su mislili iskreno, bili su potisnuti na rub socijalne svijesti i moći, dok su oni drugi, lažni proroci, zdušno sakatili duše, misli i tijela pojedinaca, plemena, naroda. Nagovještaj kraja ostaje na snazi – kao i igra spasenja. U krajnje kritičnoj točci čini se gotovo bogohulnim iznova ponoviti Hölderlinov usklik Čemu pjesnici u jadnim vremenima?. Vrijeme u kojem živimo nije više jadno, već otupjelo i obamrlo. Kao da je čovjeka obuzela bezbrižnost, kao da leži na stolu za operacije, umrtvljen. Nije riječ o tome da od poezije zahtijevamo da postane sredstvo buđenja, da nastoji okupiti ljude uokrug neke ideje i učiniti ih djelatnima, nikako ne! Pjesništvo je tek u razdoblju romantike «izborilo» slobodu da unutar jezične igre, u ocrtu stvaralačke mašte oblikuje svoje vlastite svjetove kojih ranije – jednostavno rečeno – nije bilo. Ali ono što nam je šaputala – mračnim, eliptičnim, tajnovitim, koprenastim govorom – o tome ni izdaleka nismo valjano promislili. Možemo li to učiniti sada kada nas je uznesenost već odavna napustila? (odlomak iz eseja O trnu i ruži)

Eseji u knjizi Milana Dekleve pod nazivom Gnijezda i katedrale pokušaj su promišljanja puta, koji nas je doveo od pogleda u nebo do kloniranja. U kratkim refleksijama nižu se pitanja o transcendentnosti kojom nadiđeni čovjek progovara o svijetu na kraju humanizma i metafizike. Zagrljaj poezije i znanosti, u kojem se našla suvremenost, u zbilji je ljubavni spor prirode i kulture, intuicije i razuma. Iz tog zagrljaja može se poroditi ekstaza novog rođenja ili uništenje svega čime čovjek vlada. Gnijezda su možda najsavršeniji dom u kozmosu. Katedrale su možda najzamršenija svetišta u kozmosu. Dekleva je uvjeren da zamisao gnijezda i zamisao katedrala leže u istom planu koji čovjeku ostaje nedokučiv. O njemu ćemo se moći pitati samo dok se na zidovima katedrala još budu gnijezdile ptice. Nadilaženje čovjeka ostvaruje se, naime, mimo njegove volje, a dopire s obzorja svijeta. U sintagmi nadiđeni čovjek transcendentnost je trajna, a čovjek smrtna kategorija. Govorimo samo zato što nas šutnja još čeka.

[epub id=’829′]

Autor Vinko Ošlak u ovoj knjizi eseja raspravlja o vrlo kompleksnim problemima s kojima se danas susrećemo. Stječe se dojam da je Ošlak izrekao nešto čega smo, ako uopće, premalo svjesni u traženju vlastitog i zajedničkog puta u budućnost. Ošlakovi eseji stoga zaslužuju punu pažnju. Ako ikada, tada valja danas, kada su utopijske energije, kako je zapisao Jørgen Habermas, iscrpljene, izoštriti svoju misao. Upravo u tom smjeru promišlja Ošlak kada piše da ćemo zbiljski poštovati prirodu samo pod uvjetom da uz pomoć kulture i etike, dakle, duboko ukorijenjeni i etički shvaćeni doživimo njezinu najdublju prirodu, samog duha koji je „istinska priroda prirode“. Na sličan način Ošlak izvodi i misao o narodu, odnosno naciji. Ošlakov je zaključak da ćemo samo kulturom i etikom prožeti pripadnici naroda vidjeti više od svoje obiteljske i rodovske pripadnosti, drugim riječima svoju najdublju, elementarnu, opće ljudsku prirodu, svoju Božju čovječnost. Kada se pitamo o narodu, Ošlak je posebno konkretan i kritičan, kada govori o mogućnostima i opasnostima da se jedna nacija ne uzdigne na razinu univerzalnog čovječanstva, već se, kako to kaže Ošlak, izopači, počne se vrtjeti oko same sebe i baviti se još samo sobom. Tu važnu misao Ošlak razvija u trenutku, kada u vlastitoj kući s jedne strane zapažamo narastajuće malograđanstvo i nacionalno domobranstvo, te s druge strane „čisto“, ali upravo zato prazno kozmopolitanstvo. Hoće li se i naša civilizacija spasiti uz pomoć tog „čuda“? To ne znamo, ali naš je zadatak učiniti ga što vjernijim. Esejima, koji su pred nama, Ošlak je pridonio svoj udjel.