MONOGRAFIJE

Kosovel (1904-1926) umro je u dvadeset drugoj godini i u tom kratkom vremenu ostvario je iznimno opsežan opus. Njegova pjesnička i misaona priroda vezana je uz ruski konstruktivizam te bi najvjerojatnije završila na sličan način kao i za većinu njegovih suvremenika u Rusiji, jer se u zadnjim Kosovelovim nastupima već jasno iskazivao sukob između njega i političke vlasti.
Kosovel je počeo pisati stihove u impresionističkom maniru još u gimnaziji, potom se između 1919 i 1921 okrenuo futurizmu, kad su nastali njegovi crveno-crni pjesnički eksperimenti. Dadaizma se latio polemički, mada se njime nije bavio posebno ozbiljno. Naslućujemo ga samo u nekoliko pjesama kao citatne motive. Zbog posebnog položaja što ga je književnost imala kod Slovenaca, a posebno kao Primorcu, jezik mu je bio svetinja, i futuristička ili dadaistička, kao ni nadrealistička praksa nisu mogle postati dijelom njegovog stvaralačkog procesa.
Ekspresionizam je vidio samo kao pripremu za nastup takozvane moderne umjetnosti, a ona će, po Kosovelu, doći sa revolucionarnim konstruktivizmom, koji će na ratnu pozornicu postaviti nove vrijednosti čovjeku i ljudskom društvu, što od života odmaknutom ekspresionizmu nikako nije uspjelo. Zato se odlučio za takozvani aktivni ili borbeni ekspresionizam i u njemu stvorio nekoliko svojih boljih ostvarenja.
Činjenica je da je Kosovel dobro poznavao pojedine avangardne pokrete, a među njima se najviše posvetio konstruktivizmu. Samo pomoću njega mogao je sintetizirati mehaničku tehniku i organičku prirodu, koje se u svom dotadašnjem čovjekovom stvaralaštvu bile suprotstavljene te je tako dosegao sklad među tatlinovskom zaobljenom mehaničkom tehnikom i organičkom prirodom. Sadržaj se izjednačio sa formom. Kosovel je započeo oštru borbu za rehabilitaciju Tatlina, jer je ta borba ujedno bila i njegov obračun sa konstruktivizmom. Inače mu se manifestom Mehanikom i drugim manifestima te brojnim navodima u pjesmama i dnevničkim zapisima, forsiranjem arhitekture itd, ne bi posvećivao tako intenzivno.
Za ruske konstruktiviste prostor i vrijeme nisu više bili antitetičke kategorije, nego prepleteni u strukturiranju teksta. Zbog presijavanja sadržaja i forme te organičnosti, Kosovelu se činilo potrebnim razgraničiti konstrukciju od kompozicije, što ju je Lisički, radije nego Kunstwerk nazvao vešč, čemu je u cijelosti odgovarao i Kosovelov sasvim njegov pojam kons, koji ima isto tako samo četiri slova. Stoga oznaku kons povezujemo sa karakterističnim sovjetskim skraćivanjem riječi (loks u Čičerina, vešč u Lisickog), što su ga preuzeli i neki europski avangardisti (merz kod Schwittersa, mont kod Huelsenbecka). Kosovel je redefinicijom umjetničkog djela i njegove uloge u životu upozorio na vezu neneuklidske geometrije sa einsteinovskim prostorvremenom_
Konsi pokušavaju ostvariti temeljne Lisickijeve, Tatlinove i Nagyeve ideje Prostora. Ideje koje se vezu i uz etičku konstruktivističku svijest za ekološku uporabu materijala, što je moguće doseći načelom gruzifikacije ili maksimalne opterećenosti teme. Slijedeći Lisickog, Kosovel je u konsima uspostavio prazninu koja se mijenja u plankonveksni plankonkavni prostor, u slova koja rastu u prostor, gdje više nema ni perspektive ni gravitacije. Uporaba inženjerskih slika, geometrijskog materijala i prostornog opredjeljenja konsa je sadržaj i formu učinkovito sjedinjavala u novu organičku cjelinu, što povezuje Kosovela, ruski i europski konstruktivizam. O tome je, naime, govorio na svom prvom javnom predavanju u studenome 1925 u Ljubljani.
Konstrukcija prostornog razumijevanja konsa bila je dostignuta međusobnim kretanjem riječi, interakcijom ravnina, traženjem dubine i lomljenjem ploha, a time se Kosovel odlijepio od zatvorenih, statičnih površina te napravio prijelaz prema prostornim pjesmama. Takva poezija ne može više biti predmet tradicionalne estetike koja se bavila lijepim i nelijepim predmetima, nego znanosti, koja opaža intenzivnost veze koju mi osjećamo sa tim predmetima. Kao Tatlinu, Hlebnikovu, Čičerinu ili Maleviču, tako se i Kosovelu makrokozmos iznova pokazuje u mikrokozmosu.

Kosovel je odličnim poznavanjem ruskog konstruktivizma snažno obilježio suradnike i prijatelje. Godinu dana nakon njegove smrti, godine 1927, u tršćanskom je konstruktivističkom ambijentu, upravo njegovom zaslugom došlo do pomirbe u sporu između supremalista i konstruktivista, što je teoretskom sintezom suprematizma i konstruktivizma pokušao EI Lisicki još godine 1921. Bijelim kvadratom, obješenim na nevidljive uzice pod stropom ambijenta ikoni modernog slikarstva, Malievičevom Bijelom kvadratu, bilo je oduzeto breme slikarske kompozicije te je bila uspostavljena granica između estetike podređene uokvirene slike i konstrukcije kao oblikovanjem novog prostora. Statičnost Malevičevog djela kasnije je, kako bi to vjerojatno prepričao Kosovel, rasla u prostor te se prelijevala u pokretnu konstrukciju. To znači da je Malevič upravo unutar Tršćanskog konstruktivističkog ambijenta prvi put oslobođen od povijesnog bremena što mu ga ne natovario Tatlin kad je njegovo djelo označio kao “sumu svih grešaka u povijesti slikarstva”. To su činjenice koje Tršćanski konstruktivistički ambijent postavljaju među najznačajnije događaje u povijesnoj avangardi uopće. Spor koji je počeo u INHUK-u između Kandinskog i Rodčenka nastavljao se između Kandinskog, Moholy-Nagyja i Gropiusa na Bauhausu te je isto prenio na spor Černigoj – Kosovel u Ljubljani, bio je konačno razriješen. Willetova teza da ispod linije Beč – Budimpešta nije bilo avangarde, doživjela je cjelovit poraz. Izvan Sovjetskog saveza upravo je Kosovel zaslužan za to što je konstruktivizam jedan od svojih vrhunaca doživio u njegovim konsima. I Kosovel je iz toga bio svjestan, jer je s tim u vezi u manifestu Mehanikom pisao o događajima koji su se dogodili prvo u Sloveniji, svoj život je shvaćao kao “slovenski, suvremen, europski i vječni”. Kosovel, dakle, nikada nije pripadao književnoj provinciji, jer njegov primjer u cijelosti demantira tezu da je konstruktivizam dosegao značajnije rezultate prvenstveno u likovnoj umjetnosti i arhitekturi, dok u književnosti nije imao širi europski utjecaj. Intenzivna ali kratka Kosovelova politička faza, koja se postavila u službu revolucije, kao što se to dogodilo i brojnim ruskim, francuskim, češkim, poljskim, njemačkim i drugim avangardnim pripadnicima avangarde, završila je Kosovelovom smrću. Umro je prerano da bi mogao doživjeti doktriniranost tridesetih godina, koja je sukobom na ljevici u Sloveniji ipak završila drugačije nego drugdje u tadašnjoj Jugoslaviji. Kosovel se u zadnjoj godini. A posebno u zadnjim mjesecima svog života kretao između pjesnickog i političkog, između konsa i integrala. Pred gradskom publikom se u zadnjem kasnije odgođenom predavanju, želio ponovo pojaviti kao konstruktivist, što je od iznimnog značaja za razumijevanje Kosovelovog konstruktivizma. Stoga podrobno analiziramo Kosovelove javne nastupe i slijedimo njihovu sve veću političku angažiranost, što je dovelo do tihe zabrane njegovog javnog djelovanja koja se poklopila sa njegovom smrtnom bolesti.

Prof. dr. Tone Smolej i prof. Majda Stanovnik u monografiji Anton Ocvirk iz edicije Znameniti Slovenci ponajprije opisuju Ocvirkove mladalačke i bečke godine (1907. – 1928.), te studij na ljubljanskom Filozofskom fakultetu (1928. – 1931.). Opsežno poglavlje namijenjeno je Ocvirkovom usavršavanju u Parizu u kojem je upoznao neke od značajnih književnika (A. Gide) i profesore komparativne književnosti (F. Baldensperger, P. Hazard) koji su utjecali na njegovo obzorje. Precizno je opisan i Ocvirkov urednički rad u Ljubljanskom zvonu (1933. – 1935.). Posebnu pozornost autori posvećuju Ocvirkovoj Teoriji povijesti komparativne književnosti (1936.) koja je treća knjiga o komparativnoj književnosti na svijetu. Prvi dio završava Ocvirkovim zaposlenjem na ljubljanskom Filozofskom fakultetu, te njegovim predratnim djelovanjem u Oslobodilačkoj fronti. U poratnim desetljećima Ocvirkov se intenzivni autorski i timski rad odvijao paralelno na više različitih područja, stoga je izloženo u tematsko-kronološkim poglavljima. Njegova predavanja na Odsjeku za svjetsku, a kasnije iznova komparativnu književnost i književnu teoriju (1949. – 1971.) opisana su stvarnim podacima i svjedočenjima odabranih slušatelja, kasnije uglednih književnika i urednika. Osnivanje i uređivanje Sabranih djela slovenskih pjesnika i pisaca (1946. –1980.) obuhvaća i opsežnije predstavljanje Ocvirkove postupne objave opusa Srečka Kosovela koji je imao veliki odjek. Slijedi naporno osnivanje i uređivanje Slavističke revije (1948. – 1963.), uspješno osmišljavanje i dovršetak Sto romana (1964. – 1977.) uz stotinu izvornih popratnih studija, Zbornik povodom 80-godišnjici Josipa Vidmara (1975.), izvorno zasnovani Književni leksikon i naposljetku tematski uređena sabrana djela pod programskim naslovom Književna umjetnina između povijesti i teorije. (1978. – 1980.)