Manca Erzetič uzima sklop egzistencije, fakticiteta i zapadanja kod Heideggera kao model za postavljanje sklopa testimonijalnosti svjedočitelj-svjedok-posvjedočenje. Relevantnost razmatranja fenomena svjedočenja još se jednom pokazuje, s jedne strane, u autoričinom suočavanju s hermeneutički najviše dorađenom razmatranju svjedočenja kod francuskog filozofa Paula Ricoeura, a s druge strane u susretu s Agambenovim otkrivanjem smisla svjedočenja u povijesnoj situaciji 20. stoljeća, koliko je obilježava totalitarističko nasilje. Studije primjera koje Manca Erzetič razmatra u samom djelu ukazuju na antropološke, sociološke, politološke, kulturološke i medijske utjecaje koji su određivali svjedočitelje 20. stoljeća, a ujedno ostaju aktualni i u 21. stoljeću.