„Aspekti teorije prevođenja“ obimna su i iscrpna teorijska i empirijska studija problema prevođenja na temeljima konkretne analize prijevodnih rješenja s engleskog na hrvatski jezik i s hrvatskog na ruski jezik na predlošku raznih žanrova tekstova, i to od filozofskih do stručnih i književnih. Ovaj iznimno vrijedan rad plod je osobnog bogatog prevodilačkog iskustva, ali i teorijskog bavljenja problemima prevođenja, te je tako treće objavljeno djelo nakon Teorije prevođenja (1997.) i Modela prevođenja (2005.). Produbljena analiza prijevodnih rješenja povezuje opća teorijska pitanja s konkretnom prevodilačkom praksom, te tako predstavlja iznimno vrijedan doprinos za kojim će posegnuti teoretičari prevođenja i sami prevoditelji. Nepisano je pravilo da pjesnici prevode pjesnike, a znanstveni i tehnički žanr zahtijeva posebne vještine za koje su spremni samo oni stručnjaci koji vladaju temeljnim terminološkim tezaurusom. Tako se dijele dva velika poglavlja teorije i prakse prevođenja, a to su književni i znanstveni prijevodi koji pred prevoditelja postavljaju posebne zahtjeve. U književnom prevođenju bitne su realije prostora i vremena u koji je smještena radnja ili poezija. U znanstvenom i tehničkom prevođenju bitna je jezgra korektnog prijevoda adekvatni prijenos termina i gnijezda termina. Dok za znanstveno prevođenje vrijedi ponajvećma tekstualni model prevođenja, za književno prevođenje najadekvatnije rezultate pruža žanrovsko-stilistički model.
[epub id=’817′]

Knjiga „Teorija prevođenja“ magistarski je rad autorice Ksenije Premur koji je obranjen 1997. godine na Odsjeku za slavistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ova je knjiga temeljita i višeslojna studija temeljnih problema teorije prevođenja. Počevši od rasprave o odnosu opće i posebnih smjerova u teoriji prevođenja koja luči deduktivni (opći, univerzalni) i induktivni (posebni, empirijski) autorica načinje raspravu o vidovima i oblicima prevođenja, kao i o modelima prevođenja. U ovoj se studiji temeljito raspravlja o usmenom i pismenom prevođenju, kao i književnom i znanstvenom prevođenju, što je cjelokupni luk prevodilačkih praksi.Problematici prevođenja tako je posvećena temeljita razrada glavnih kategorija prevođenja na razini opće teorije, te razrađen odnos između teorijskih i empirijskih, sve do praktičnih, komunikacijskih, žanrovsko-stilističkih i tekstualnih modela prevođenja. Uz to, dana je i razrada posebnih načela koja vrijede za pismeno i usmeno prevođenje kojima je posvećen poseban odsjek rasprave o teoriji prevođenja. Ta je rasprava smještena u interdisciplinu mrežu posredstvom koje i teorijski i empirijski okvir prijevodnog čina šire raspravu o prevođenju sa sociološkog, psihološkog, lingvističkog i književnog aspekta.