Iza nas zatvara se stoljeće u kojem se osjećaj ugroženosti i tjeskobe čovjeka samo još pojačao. Ako se obazremo na baštinu proteklih pjesnika, njihova žudnja za neobičnim, izopačenim i abnormalnim doima nam se poput dječje igre. A kako i ne bi. Zbilja je svijet preobrazila u tjelesno i metafizičko groblje, ljude u izbjeglice, koji su se u nesklonoj tuđini morali odreći sjećanja na domovinu, jezik, obrede i snove. Nije nimalo čudno što su u svijetu izbjeglica zagospodarili umjetni svjetovi u koje smo srljali uz pomoć droga ili informacijskih mreža. Osjećaj ugroženosti i tjeskobnosti u ljudskim srcima potiče potrebu za spasenjem. Minulo je stoljeće ponudilo cijeli niz spasitelja i pronositelja sreće. Oni, koji su mislili iskreno, bili su potisnuti na rub socijalne svijesti i moći, dok su oni drugi, lažni proroci, zdušno sakatili duše, misli i tijela pojedinaca, plemena, naroda. Nagovještaj kraja ostaje na snazi – kao i igra spasenja, što je glavna tema ove osebujne zbirke poezije.