U filozofiju je moguće stupiti na različite načine, iako se pritom uvijek javlja pitanje o tome određuje li razvoj filozofije poseban povijesni telos. Ili unatoč izrazitim i, kako se to ponekad čini, nepremostivim razlikama u poimanjima filozofije ipak u unutarnjosti vlada jedinstveni smisao? Filozofirati je moguće na različite načine, ali uvijek isto. Upravo je u tome sabrana težina stupanja u filozofiju, koja može biti samo moje, ali se istodobno dotiče ono što kao isto vrijedi za istinitost. U tome se filozofija u načelu razlikuje od bilo koje znanosti, religioznosti, ideološkog, kao i uobičajenog svjetonazora, tako da se takvi pokušaji kritike filozofije u svojoj nepokretnosti prije ili kasnije očituju kao neodgovarajuće kratki.
Ustrajnost u pogledu provjeravanja istine na osnovi koje se uspostavlja naša vjera u istinitost zasigurno ponajbolje obilježava povijesno odvijanje filozofije. Taj kritički stav filozofije odredio je i naš životni svjetonazor koji povezujemo s europskim humanizmom. Bavljenje filozofijom stoga uvijek znači vraćanje onim izvorima koji pod vrijednosnim plaštem, kojim okružujemo naše postojanje, ostaju zaboravljeni. Sjećanje na izvore od početka je odlikovani način filozofskog spoznavanja koje oblikuje i posebni „zapadni“ lik ljudskosti.
Njegovu posebnost po definiciji tvori sposobnost, koja je već odavna izgubila svoju izvornost, tako da teško dokučujemo njezin izvorni smisao, naime, da u govoru iskazuje um. Govor je onaj koji nas uspijeva uvjeriti u razboritost i istinitost, te se pritom sam izmiče. Govor je prvobitno gibanje, koje je raspoznatljivo u pokretnosti riječi koje nastojimo obuhvatiti u pojmove i u odmaknutosti između značenja i smisla. U mjeri u kojoj suvremena filozofija nastoji pronaći svijet, na putu je prema govoru.
Ovo djelo obuhvaća studije o povijesti filozofije i suvremenoj filozofiji. U okviru promišljanja o začetku filozofije razmatra se sofističko poimanje govora i filozofski problem spoznavanja kao sjećanja u Platona. Nadalje se reflektira filozofsko poimanje Boga u Descartesa kao jednog od vrhunaca novovjekovne filozofije. Kritiku spoznajnog kriterija filozofije i odnosa filozofije i umjetnosti razvija se na primjeru Nietzschea. Suvremena filozofija razmatrana je u dva pogleda: sa fenomenološkog i pojmovno-povijesnog. Težište proučavanja predstavlja problematika jezičnog izraza, te konstitucija humanističke znanosti koja je još jednom iznova razmatrana u kontekstu povijesti pojmova.
Osnovni je cilj rasprava pokušaj da se na osnovi analize nekih ključnih toposa u filozofiji očituje specifičnost njezinih postupaka, te povezano s jezičnim posredovanjem i kulturom, a na osnovi toga jasnije se ocrtava njezino duhovno obzorje. To je obzorje u suvremenosti obilježeno krizom filozofskog znanja, koja s jedne strane izvire iz specifičnosti povijesnog oblikovanja filozofije, dok s druge strane svjedoči o nespecifičnosti našeg vremena u kojem se filozofsko propitivanje gubi među kojekakvim provjerivim znanjima. Pa ipak, sva ta znanja zajedno ne rješavaju, odnosno niti ne postavljaju pitanje o jedinstvenom smislu životnog svijeta koji i koliko ih iskustveno omogućuje.
U pogledu razotkrivanja vlastitih pretpostavki u usporedbi s „provjerivim znanjima“ filozofija je zbiljski obvezana svojem povijesnom obzorju, a konkretno jezičnom zrenju. To filozofiji omogućuje da se uvrsti u svakidašnju situaciju životnog svijeta, a istodobno je nadilazi u mogućnosti njezinog urječenja. Tako se filozofija nužno zbližava s umjetnošću i religijom, odnosno umjetničko stvaralaštvo i religioznost približava na onaj način koji razotkriva mogućnost izvornog iskustva. Filozofija time i nadalje ostaje ono promišljanje o izvorima i temeljima ili o vrhuncu i dnu ako, dakako, nešto takvo još uopće priznajemo. Ali i takvo nepriznavanje kao „gesta vremena“ zahtijeva filozofsko razumijevanje.
ANDREJ ULE, vjerojatno najpoznatije ime teorije i filozofije znanosti u Sloveniji, u ovoj knjizi uz opće teorijske, pa i epistemološke vidike i pitanja o odnosu znanosti i svijeta, smješta znanost u još dva svježa i na našem prostoru manje razrađena konteksta. Autor ponajprije postavlja pitanje o transmisijama znanstvenog znanja u praksu i realnost, socijalnim i ekonomskim učincima znanosti u društvu, o takozvanoj scientifikaciji društva, ali i o podruštvljenju znanosti. S druge strane autor raspravlja i o etičkoj odgovornosti znanosti i znanstvenika, te njima imanentnim kritičkim refleksijama. Time, dakle – uz narastajući napredak, primjerice, biotehnologija ili zastrašujućih primjera ideološke i političke okupacije znanosti, kako nas tome podučavaju mračna povijesna iskustva – uvijek iznova upozoravaju i zahtijevaju opreznu i promišljenu uporabu. Posebice, ako uvažimo za Ulea prepoznatljivu činjenicu o tome da vrijednosno neutralno korištenje znanosti, ako bi i bilo moguće, vodi njezinoj birokratskoj instrumentalizaciji.
Knjiga predstavlja jedinstveno putovanje kroz filozofsko razumijevanje čovjeka, njegove prirode i njegovih moralnih sposobnosti. Ona počinje definicijom filozofske antropologije. Antropologija u smislu filozofije ljudske prirode je prema Žalecu temeljna znanost za sve humanističke i društvene znanosti. Sve te znanosti eksplicitno ili implicitno pretpostavljaju neki pogled na prirodu čovjeka, a isto vrijedi i za svako ljudsko razmišljanje i djelovanje. Čovjek ne može postojati drugačije nego da bude u odnosu razumijevanja sa samim sobom. Nakon toga Žalec daje pregled najvažnijih koraka u razvoju filozofske antropologije, od Sokrata do suvremenika kao što su Slavoj Žižek ili René Girard. Potom se bavi nekim temeljnim antropološkim temama (dušom, osobom i duhom) koje zaključuju prvi, antropološki dio knjige.
Djelo Deana Komela Suvremenosti obilježava preplitanje različitih registara filozofskog govora i razgovora: znanstvenog, esejističkog, razgovornog i umjetničkog. Osnovna je namjera pritom u tome da se odredi viševrsno iskustvo suvremenosti ovog doba u kojem sama filozofija postaje neaktualna. Tu neaktualnost valja protumačiti iz samog načina aktualizacije svijeta danas. Upravo je obilnost svjetovnosti svijeta ono iz čega se razastire situacija suvremenosti u svojem nacrtu i otpisu. To dvojno viđenje nacrta i otpisivanja osnovni je način autorovog pristupanja kada je riječ o fenomenološkom opisu ili hermeneutičkom tumačenju koji stoga nisu jednosmjerni, već se često odvijaju u suprotnim smjerovima. U uvodu autor na to upućuje ocrtom okruženosti ja, te u zaključku u kojem se posvećuje filozofskoj diskusiji o temama koje u ovom djelu razmatra. Filozofija ne smije isključivati suprotnosti jer su njezin ključ za razumijevanje smisla – ne da bismo ga u cijelosti dešifrirali, već da bismo sagledali njegovu zagonetku. Način na koji se suvremenost raspinje između povijesnosti i budućnosti pokazuje bitno drugačiju dodirljivost u pogledu onoga što danas jest, s time da u sebi spaja mogućnost drugoga, drugim riječima ne samo ono što je sada na djelu, već i ono što samo nadolazi između, tako da pruža vrijeme i prostor za dodirivanje. Suvremenost nije dodir s vremenom samo u smislu onoga što slijedi vrijeme i što je u tom pogledu istodobno i vremenu primjereno. Ukoliko suvremenost imenuje ono, što je danas u nekom trenutku prijelaza između odlazećeg i dolazećeg, ne tvori samo jedan od modusa vremena, već samo njegovu horizontalnu točku dodira po kojem vrijeme tek jest. Suvremenost znači dodirno stjecanje bitka i vremena.
U monografiji Pravo je „Proces“. O Kafkinoj pravnoj filozofiji Janko Ferk bavi se tematikom koja dosada još znanstveno nije razrađena, a raspravlja o pravno-filozofskom i pravno-teorijskom sadržaju romana „Proces“ i drugim proznim djelima austrijskog pisca Franza Kafke.Pravne konotacije književnog djela autor je morao transkribirati u jezik i pojmove teorije prava, te je ujedno morao slijediti logiku književne osnove koju pruža Kafkin „Proces“, što mu je u svakom pogledu pošlo za rukom jer ovladava dvjema znanostima u njihovoj specifičnoj metodici, a izuzev toga, obje je struke u monografiji na uvjerljiv način povezao. Janko Ferk raspravlja o nastanku romana, o biografskim i povijesnim ozađima, te recepcijom koja je do danas poprimila svjetske razmjere. U tom sklopu Ferk govori i o Kafkinoj „akademskoj industriji“.U glavnom se dijelu knjige Janko Ferk bavi pravnim pojmovima „Procesa“ i drugih proznih djela, te posebice raspravlja o pojmovima „pravo“, „nepravo“ („krivnja“) i „pravednost“, te „sudstvo“ i „sud“.Tako se po prvi puta u povijesti književnosti susrećemo s jezično-pravnom analizom Kafkinih tekstova. Posebno je poglavlje posvećeno ulogama suca i odvjetnika. Ovo je poglavlje posebice zanimljivo prije svega zato što je sam autor sudac, te posjeduje i odvjetničku naobrazbu.U ovoj knjizi autor vrlo učinkovito raspravlja o suštinskim pitanjima Kafkinog spisateljevanja, te povezuje velike znanstvene teme „filozofije prava“ i „teorije prava“. Pravo je „Proces“ prvo je temeljito istraživanje Kafkinih tekstova iz perspektive pravnika.
Knjiga Europska unija – povijest i budućnost sadrži dva teksta o Europskoj uniji. Prvi tekst pod naslovom «Liberalno shvaćanje individualne slobode i njegov utjecaj na stanje ljudskih prava – povijesne, filozofske i političke dimenzije» predstavlja opsežnu studiju liberalizma kao jedne od političkih opcija u suvremenim političkim strujanjima u Europskoj uniji, a osim liberalizma kao političke smjernice, tekst također propituje liberalizam kao ideju, ideal i ideologiju s povijesnih i političkih stajališta. Drugi tekst pod nazivom «Europska unija i Republika Kazahstan» bavi se suvremenim pitanjima uplitanja Europske unije u poslove Kazahstana s političkih, gospodarskih i pravnih aspekata, čime se propituje stvarni raspon širenja EU u područja koja nisu u fokusu trenutnih pregovora o proširenju. No opseg širenja jasno pokazuje kako su se aktivnosti pravnih institucija i gospodarsko djelovanje proaktivno i učinkovito probili u ovo područje, iako je ono daleko od fokusa zanimanja u smislu budućnosti Europske unije.
O renesansnoj ljepoti, prva knjiga Ljeta u tetralogiji Četiri doba odvodi nas na putovanje u Firencu dvoje suseljana i životnih suputnika Brune i Marije, seoskog intelektualca i umjetničke duše. Našavši se u Firenci, otpočinje njihovo putovanje kroz renesansnu likovnu umjetnost, književnost, filozofiju, teologiju, historiografiju, i sve to kao kroz splet monologa i dijaloga, eseja, filozofskih rasprava, pa čak i znanstvenih matematičkih izračuna zlatnog reza. Tako se pred nama okreće kaleidoskop povezanih sekvenci jednog viđenja i promišljanja renesanse u različitim žanrovima, od ulomaka iz romana o Sandru Botticelliju, pripovijesti o Bruninom i Marijinom viđenju renesansne ljepote i odnosa između ljepote i ljubavi, do filozofskih eseja i rasprava koji su posvećeni Marsiliu Ficinu, najznačajnijem renesansnom filozofu u vrijeme Lorenza de’ Medici, a pored njega i polihistoru Picu della Mirandola, te religioznom reformatoru Girolamu Savonaroli. Dok su navedeni eseji posvećeni duhovnim temama o ljubavi i ljepoti, o prolaznosti i besmrtnosti, o biti ljudske egzistencije, ulomci iz romana o Sandru Botticelliju unose u ovo djelo zračak tadašnjeg svakidašnjeg života velikog renesansnog majstora, pa se tako pripovijesti o Bruni i Mariji nakon pola tisućljeća na istim ulicama i trgovima otvara obilje renesansne ljepote minulih vremena i obnovljeno promišljanje o ovom razdoblju u zapadnoj kulturi.
Sedmerke su filozofska knjiga autora prof.dr. Marka Uršiča, koja je napisana u četiri književna žanra (dijalozi, glose, eseji, soneti) koji prate sedmostruki ritam dana u tjednu i četvornom ritmu mjesečevih mijena. Kompozicija je ove knjige matematički zasnovana na harmonijskom nizu četiri dijela po sedam meditacija i uvodi čitatelja u obnovljenu filozofsku nit-vodilju vječnih misaonih i umjetničkih formi duha. Glavni su tematski sklop knjige Sedmerke platonizam (Platon, Plotin) u sedam razgovora protagonista – „seoskog kozmopolita“ majstora Brune, tajnovitim Anđelom, njegovim „noćnim gostom“, te renesansni humanizam Michela de Montaigna u kojem se autor u sedam eseja nadovezuje na Montaigneove teme i razvija ih kako u osobnom, tako i misaono suvremenom duhu. Očituje se da Platon i Montaigne imaju mnogo više zajedničkog, kako se obično misli, posebice filozofiju kao ljubav prema mudrosti, traganje za vječnim i neprolaznim u „rijeci vremena“. Ujedno je takvo otvoreno i „polifono“ mišljenje, filozofija kao put spoznaje i kao „zaštitnica pitanja“, na koja nikada nije moguće konačno odgovoriti, i autorov je filozofski kredo.
U knjizi »Dinamična filozofija« autora prof.dr. Matjaža Potrča na privlačan način predstavljene su značajne teme iz filozofije jezika i misli u povezanosti sa čovjekovom okolinom i njegovom djelatnošću. Filozofske teme isprepliću se s temama iz psihologije i umjetne inteligencije. Naglasak je pritom na znanosti o spoznavanju, uključujući psihologiju spoznavanja i računalnim modelom duševnosti u njegovom klasičnom i konekcionističkom obliku. Jezik i misao predstavljeni su u svojoj utemeljenosti u čovjekovoj djelatnosti koja je usmjerena u njezinoj okolini dane predmete. Predmet je određen kao nešto što je dostupno čovjekovoj djelatnosti, te stoga i njegovom spoznavanju. Misao je usmjerena na predmete, te seže od srednjedimenzionalnih dobrina sve do apstraktnih predmetnih predodžba. Predmeti nisu dani statično, već se pojavljuju u aktivnom okolišu djela. Dinamika vodi njihovom shvaćanju. U djelu su izložene teme pamćenja, pogrešaka, informacije, modularnosti, spoznaje, uzročne teorije, skromnosti i bogatstva podražaja, unutarnjij stanja, funkcionalizma, realizma, sintakse, cjeline, sadržaja i odnosa.
Filozofija nastoji objasniti čovjekovu realnost. U toj realnosti najviše pozornosti zaslužuje ono što je tipično za čovjeka: jezik i misao. Taj je put vodio u anti-naturalistička filozofska stajališta. Ova knjiga autora prof.dr. Matjaža Potrča nastoji naturalistički dograditi spomenuta stajališta. Dokle može pristajanje na prednost predmeta pomoći u tumačenju jezika i misli? Početna teza tvrdi da jezik i misao ovise o predmetima. Na argumentativan je način sabrana građa u prilog toj tezi, koja vodi zanimljivim stajalištima u filozofiji duha, percipiranja i djelatnosti. Naglasak je pritom na perceptivnoj djelatnosti. Pritom je riječ bila o intencionalnosti, modularnosti, razlici i sudjelovanju percipiranja i spoznavanja, skromnosti i bogatstvu podražaja, informaciji i zabludi, funkcionalizmu, realizmu i sintaksi, djelatnosti i sadržaju. Misli je odmjerena prednost pred jezikom, a djelatno vezanim perceptivnim predmetima prednost pred mišlju.
Fenomenološka baština bliska je filozofiji duha i kognitivnoj znanosti. Brentanova zamisao pojave označava početak fenomenologije, te pruža oruđe za njezino shvaćanje, sve do ekološke intencionalnosti Heideggerove biti-u-svijetu. Husserlovo djelo prelazi od opisne prema ekološkoj i dinamičnoj intencionalnosti. Analitička filozofija i fenomenologija su združivi jer je oboma blizak naturalizam. Fenomenologija se bavi pojavama kao intencionalnim bivstvima. Organska jedinstvenost obilježuje fenomenologiju kao kognitivnu znanost; možemo je eksternalizirati, te je moramo smjestiti u prostor koji je okružuje. Temeljno se razlikovanje odvija između više spoznajne razine koja obuhvaća percipiranje i misli, te između niže spoznajne razine koja obuhvaća osjete. Te su dvije razine združene u organizmima. Dodatnom se tezom tvrdi da su organizmi jedina bivstva. Osjetilima pripada samostalna spoznajna razina, izuzev razine višeg spoznavanja. Pojmovima i osjetima pripadaju slični mehanizmi obuhvaćanja. U svojem reističnom razdoblju Brentano je preoblikovao Aristotelovo razumijevanje supstancije i akcidencije, tako što je pojave razmatrao kao slučajne cjeline sa supstancijom kao njihovim jedinim vlastitim dijelom. Takvo razumijevanje intencionalnosti omogućuje pogled na organsku jedinstvenost kao na karakteristiku različitih pristupa fenomenologiji. Husserlovo djelo o stvari i prostoru analizirano je kao brižljivi opis percepcije, počevši sa statičkim modelom koji prelazi u dinamičan ekološki smjer. Rezultat ekologizma ukazuje na Husserlovu bliskost s Heideggerovim pojmom biti-u-svijetu organizma. Ključ Heideggerovog razumijevanja intencionalnosti u njegovom djelu iz ranog razdoblja nalazi se u Gibsonovom ekološkom modelu, koji intencionalnost smatra vještom praktičnom smještenosti organizma. I Husserl je na taj način blizak strukturi Brentanove reistične pojave. Dvije razine Heideggerove intencionalnosti obuhvaćaju ponajprije teleološku intencionalnost koja temeljnu svrstanost vidi u rukovanju organizma sa svijetom koji ga okružuje. Racionalnost zadobiva svoje mjesto u trenutku kada se praktična vještina uključuje u šire područje. Slijedi prikaz Heideggerovog utjecaja na konekcionistička istraživanja. Odnos između biti-u-svijetu i umjetne inteligencije građa je koja je značajna za umjetnu inteligenciju u trenutku kada vidljiva postaju ograničenja tradicionalnog korištenja simbola. Potreba za obuhvaćanje okoline inteligentnog sustava u primjereni opis spoznavanja postaje očita.
U ovoj se raspravi nastoji svrstati izvore prednosti zaključivanja zapisa s obzirom na govorenu riječ, kako se ustoličio u filozofiji. Slijedeći racionalističku tradiciju, Gottlob Frege predlagao je projekt pojmovnog zapisa (Begriffsschrift) za koji ga je inspirirao aritmetički račun. Kada je do toga došlo, pokazalo se da željena arhitektura neće biti na svojem mjestu ako joj u osnovi ne bi bio neke vrste nekonzistentan oslonac. Da bi izbjegao ovu zagonetku, Russell je u svojoj teoriji tipova predložio slojevit pristup jeziku, koji je uveo predmetni jezik i nekoliko meta-jezika. Bio je to još jedan zorni kut u traženju značenja i objašnjenju jezičke spoznajne moći. Frege se toga latio svojim razlikovanjem smisla i značenja. Značenje je nastojao strogo znanstveno zasnovati, iako je uvijek iznova nalazio na govor kao na svoju granicu. I naposljetku, tu je iznikao i spor u pogledu određenih opisa kojim se bavio Russell i P.F. Strawson. Prvi je priskrbio osnovu filozofske analize na osnovi pretpostavke da jezik u prvom redu opisuje svijet, dok je drugi upozorio na bogatu komunikacijsku moć jezika sa svim mogućim upućenim pretpostavkama. To je u suprotnosti sa svođenjem neposrednog pristupa jezika prema svijetu uz pomoć Russellovog logičkog vlastitog imena u kojem se željena logičko-jezička jezgra iskazuje kao pokazni izraz koji ne dopušta ni smisao, kao ni govor ili jezik.
Knjiga “Moralna teorija. O prirodi moralnosti” autora prof. dr. Vojka Strahovnika izlaže cjelovito predstavljanje i analizu moralne teorije, odnosno metaetike kako se razvijala tijekom 20. stoljeća. Nakon uvodnog poglavlja, koje predstavlja temeljna pitanja, koje postavljamo u okviru moralne teorije, svoje suočavanje s tim filozofskim problemskim poljem autor započinje s filozofijom G. E. Moorea. Moorea prepoznaje kao onoga, koji je jasno odijelio metaetička pitanja (prije svega pitanje o značenju pojma dobro) od sadržajnih, odnosno normativnih pitanja i to na taj način da ponajprije moramo odgovoriti na pitanja o značenju moralnih izraza kako bi se potom mogao adekvatno posvetiti sadržajnim pitanjem etike. Na taj je način zacrtao temelje poteze razvoja teorije u 20. stoljeću koja se posvećivala prije svega moralnoj semantici i moralnoj ontologiji (Hare, Ayer, Stevenson, Mackie), te pitanju moralnog znanja (Prichard, Ross), a u posljednjem razdoblju i moralnoj psihologiji i moralnoj fenomenologiji (Blackburn, Gibbard, Horgan, Timmons). Jedna je od posljedica bilo i prilično oštro razgraničenje između teorijskih, odnosno metaetičkim pitanjima, te sadržajnim, odnosno normativnim pitanjima etike. Autor u knjizi upućuje kako su obje razine ipak značajno povezane. Knjiga obuhvaća dvanaest poglavlja, te izlaže stajališta u moralnoj teoriji povijesno i problemski. U tom pogledu u knjizi nalazimo i najnovije rasprave. Autor suočava svoje poglede i argumente širokim skupom autora. U pogledu sadržaja možemo prepoznati nekoliko središnjih crvenih niti koja povezuju pojedina poglavlja. Jedno je od njih svakako pitanje značenja moralnih sudova, te s njima povezanih izazova, npr. Frege-Geachev problem. Iznimno značajno mjesto zauzima i pitanje moralnog znanja. Izvorna je sama autorova dioba stajališta u moralnoj teoriji, kao i sinteza temeljnih pitanja i pojedinih argumenata koji su povezani prije svega s posljednjim desetljećima razvoja moralne teorije. Praktičan je i pojmovnik, koji obuhvaća temeljna stajališta i argumente, što čitatelju omogućuje i samostalno čitanje pojedinih poglavlja. Monografija tako predstavlja izvorno i značajno znanstveno djelo s područja moralne filozofije.
Autor u knjizi sustavno, kritički i cjelovito razmatra moralni intuicionizam te izlaže njegov zagovor. Prikazana su dva središnja aspekta intuicionizma. Prvi je spoznajni aspekt moralne intuicije kao izvora moralnog opravdanja. Drugi aspekt je moralni pluralizam kao normativna struktura moralne teorije. Zagovor se temelji na novijim raspravama i stajalištima u suvremenoj moralnoj teoriji i metaetici. Autor predstavlja i uvodi pojam moralne intuicije, odnosno moralnog uvida. U nastavku su obrađene i analizirane povijesne verzije moralnog intuicionizma, osobito autori kao što su Henry Sidgwick, G.E. Moore, H.A. Prichard, W.D. Ross i C.D. Broad. U drugom se dijelu najprije predstavlja partikularistički izazov moralnoj teoriji koja dovodi u pitanje ulogu moralnih načela i pravila u moralnoj misli i praksi. Autor zagovara novu i zanimljivu tezu da je moralni partikularizam ponajprije stajalište o moralnim općenitostima, a ne stajalište o prirodi razloga. Dani su odgovori na dva središnja izazova koji se postavljaju moralnom intuicionizmu kao moralnom pluralizmu. Prvo, pokazano je da dopuštanje postojanja moralnog konflikta i moralnih dilema nema fatalnih posljedica za moralnu teoriju. Štoviše, ako okrenemo perspektivu i na ishodište postavimo fenomenologiju koja prati moralni konflikt, onda se čini da je u prednosti ona moralna teorija koja dopušta, odnosno u stanju je prilagoditi takav konflikt. Autor u djelu zagovara stav o tome da se moralni konflikt i dileme mogu prilagoditi na odgovarajući način unutar intuicionističkog modela prima facie dužnosti. Drugo, predstavljena je izvorna slika odnosa između moralnih razloga, moralnih načela i moralnih sudova. Ta je slika izgrađena na pojmu prima facie dužnosti kao jednog od središnjih pojmova etike. Osobine djelovanja, kao što su iskrenost, istinoljublje, pravednost, odanost, dobronamjernost, neškodljivost itd, su temeljne moralno značajne osobine te – kao prima facie dužnosti – temeljni moralni razlozi.
Prijevod ovog vrsnog djela o utemeljitelju pravca u filozofiji, koji je obilježio XX stoljeće ne samo temeljitom kritikom znanosti, već i socijalnom filozofijom i ekonomskom teorijom, donosi iscrpnu studiju o biografiji i filozofskom djelu jednog od najznačajnijih mislioca, čiji je utjecaj živ i plodonosan i u naše doba, Karlu R. Popperu.
Prijevod austrijskog povjesničara i filozofa dr. sc. Wilhelma Bauma. Djelo je posvećeno istraživanju životnog puta i filozofskih djela Ludwiga Wittgensteina, jednog od najznačajnijih filozofa XX stoljeća u kojem se daje posve nova interpretacija Wittgensteinove filozofije – između mistike i logike.