Andrina Tonkli Komel – STUPANJA, SPISI O FILOZOFIJI

U filozofiju je moguće stupiti na različite načine, iako se pritom uvijek javlja pitanje o tome određuje li razvoj filozofije poseban povijesni telos. Ili unatoč izrazitim i, kako se to ponekad čini, nepremostivim razlikama u poimanjima filozofije ipak u unutarnjosti vlada jedinstveni smisao? Filozofirati je moguće na različite načine, ali uvijek isto. Upravo je u tome sabrana težina stupanja u filozofiju, koja može biti samo moje, ali se istodobno dotiče ono što kao isto vrijedi za istinitost. U tome se filozofija u načelu razlikuje od bilo koje znanosti, religioznosti, ideološkog, kao i uobičajenog svjetonazora, tako da se takvi pokušaji kritike filozofije u svojoj nepokretnosti prije ili kasnije očituju kao neodgovarajuće kratki.

Ustrajnost u pogledu provjeravanja istine na osnovi koje se uspostavlja naša vjera u istinitost zasigurno ponajbolje obilježava povijesno odvijanje filozofije. Taj kritički stav filozofije odredio je i naš životni svjetonazor koji povezujemo s europskim humanizmom. Bavljenje filozofijom stoga uvijek znači vraćanje onim izvorima koji pod vrijednosnim plaštem, kojim okružujemo naše postojanje, ostaju zaboravljeni. Sjećanje na izvore od početka je odlikovani način filozofskog spoznavanja koje oblikuje i posebni „zapadni“ lik ljudskosti.

Njegovu posebnost po definiciji tvori sposobnost, koja je već odavna izgubila svoju izvornost, tako da teško dokučujemo njezin izvorni smisao, naime, da u govoru iskazuje um. Govor je onaj koji nas uspijeva uvjeriti u razboritost i istinitost, te se pritom sam izmiče. Govor je prvobitno gibanje, koje je raspoznatljivo u pokretnosti riječi koje nastojimo obuhvatiti u pojmove i u odmaknutosti između značenja i smisla. U mjeri u kojoj suvremena filozofija nastoji pronaći svijet, na putu je prema govoru.

Ovo djelo obuhvaća studije o povijesti filozofije i suvremenoj filozofiji. U okviru promišljanja o začetku filozofije razmatra se sofističko poimanje govora i filozofski problem spoznavanja kao sjećanja u Platona. Nadalje se reflektira filozofsko poimanje Boga u Descartesa kao jednog od vrhunaca novovjekovne filozofije. Kritiku spoznajnog kriterija filozofije i odnosa filozofije i umjetnosti razvija se na primjeru Nietzschea. Suvremena filozofija razmatrana je u dva pogleda: sa fenomenološkog i pojmovno-povijesnog. Težište proučavanja predstavlja problematika jezičnog izraza, te konstitucija humanističke znanosti koja je još jednom iznova razmatrana u kontekstu povijesti pojmova.

Osnovni je cilj rasprava pokušaj da se na osnovi analize nekih ključnih toposa u filozofiji očituje specifičnost njezinih postupaka, te povezano s jezičnim posredovanjem i kulturom, a na osnovi toga jasnije se ocrtava njezino duhovno obzorje. To je obzorje u suvremenosti obilježeno krizom filozofskog znanja, koja s jedne strane izvire iz specifičnosti povijesnog oblikovanja filozofije, dok s druge strane svjedoči o nespecifičnosti našeg vremena u kojem se filozofsko propitivanje gubi među kojekakvim provjerivim znanjima. Pa ipak, sva ta znanja zajedno ne rješavaju, odnosno niti ne postavljaju pitanje o jedinstvenom smislu životnog svijeta koji i koliko ih iskustveno omogućuje.

U pogledu razotkrivanja vlastitih pretpostavki u usporedbi s „provjerivim znanjima“ filozofija je zbiljski obvezana svojem povijesnom obzorju, a konkretno jezičnom zrenju. To filozofiji omogućuje da se uvrsti u svakidašnju situaciju životnog svijeta, a istodobno je nadilazi u mogućnosti njezinog urječenja. Tako se filozofija nužno zbližava s umjetnošću i religijom, odnosno umjetničko stvaralaštvo i religioznost približava na onaj način koji razotkriva mogućnost izvornog iskustva. Filozofija time i nadalje ostaje ono promišljanje o izvorima i temeljima ili o vrhuncu i dnu ako, dakako, nešto takvo još uopće priznajemo. Ali i takvo nepriznavanje kao „gesta vremena“ zahtijeva filozofsko razumijevanje.