Prigodom čitanja bilo koje pjesme iz nove pjesničke zbirke Ivana Dobnika u čitatelja niče osjećaj kamena koji pada prema dnu tajnovitog bunara. I iako je pad u dubinu ondje, negdje, duboko u neopipljivom dijelu poezije i njezine biti, dubina zaori, pljusak iz dubine mnogo je snažniji negoli to čitatelj isprva očekuje. Ti su pljusci, dakako, izvanredni završni stihovi, koji su prava poslastica poetske dubine, a uz to donose poneke mudrosti i spoznaje koje se na mnogo mjesta uzdižu čak i iznad pjesničke sfere. Svaki stih djeluje paučinasto, ali i dorađeno. Nalik ovlašnom dodiru, kratak je i krhki dah kao neznatni pljusak izvorne poezije. I pritom odlučujuću ulogu igra pjesnikova smjela odluka o tome da će radije biti bliskiji klasičnoj jezičnoj smirenosti, te da ga jezični eksperiment ne zanima. Iako tako postupa s riječima, koje su vrlo učestale u ljubavnoj i erotskoj lirici, Dobniku u svakoj prigodi polaze za rukom smirena nadogradnja, iznenađujuće jezično ostvarenje i mnoga izražajna nadilaženja.
[epub id=’821′]