Eseji u knjizi Milana Dekleve pod nazivom Gnijezda i katedrale pokušaj su promišljanja puta, koji nas je doveo od pogleda u nebo do kloniranja. U kratkim refleksijama nižu se pitanja o transcendentnosti kojom nadiđeni čovjek progovara o svijetu na kraju humanizma i metafizike. Zagrljaj poezije i znanosti, u kojem se našla suvremenost, u zbilji je ljubavni spor prirode i kulture, intuicije i razuma. Iz tog zagrljaja može se poroditi ekstaza novog rođenja ili uništenje svega čime čovjek vlada. Gnijezda su možda najsavršeniji dom u kozmosu. Katedrale su možda najzamršenija svetišta u kozmosu. Dekleva je uvjeren da zamisao gnijezda i zamisao katedrala leže u istom planu koji čovjeku ostaje nedokučiv. O njemu ćemo se moći pitati samo dok se na zidovima katedrala još budu gnijezdile ptice. Nadilaženje čovjeka ostvaruje se, naime, mimo njegove volje, a dopire s obzorja svijeta. U sintagmi nadiđeni čovjek transcendentnost je trajna, a čovjek smrtna kategorija. Govorimo samo zato što nas šutnja još čeka.
[epub id=’829′]