U pjesmama Barbare Korun, pukotine imaju izuzev zemaljski osjetne (gorim, gorim / na lomači osjećaja) i dijametralno suprotnu konotaciju – pukotinu neba. I u ambivalentnom supostojanju erosa i biosa i ta oba pola upućuju na pukotinu spola. Pukotina je, jednom riječju, osjetno-zorna predodžba „ulaza“ otvorenog za kročenje u tu liriku i njezin doživljaj. Kroz njega autorica poseže u srčike životnih realiteta, koje iz mrtvila iznova oživljava i pretače u stihove. Posljedica je tog pjesničkog postupka činjenica da se, primjerice, pejzaž kao prevladavajući okvir autoričinih osjećaja i misaonih spoznaja „preokrene“ s lica na stražnju stranu i pruža se pjesnikinjinoj volji da odabere nepoznatih, posve poetskih unutarnjih povezanosti – najosjećajnije stvari zadobivaju svoj izraz kao apstraktne pante, i obrnuto, čiste apstrakcije postaju stvarne.