Autor Vinko Ošlak u ovoj knjizi eseja raspravlja o vrlo kompleksnim problemima s kojima se danas susrećemo. Stječe se dojam da je Ošlak izrekao nešto čega smo, ako uopće, premalo svjesni u traženju vlastitog i zajedničkog puta u budućnost. Ošlakovi eseji stoga zaslužuju punu pažnju. Ako ikada, tada valja danas, kada su utopijske energije, kako je zapisao Jørgen Habermas, iscrpljene, izoštriti svoju misao. Upravo u tom smjeru promišlja Ošlak kada piše da ćemo zbiljski poštovati prirodu samo pod uvjetom da uz pomoć kulture i etike, dakle, duboko ukorijenjeni i etički shvaćeni doživimo njezinu najdublju prirodu, samog duha koji je „istinska priroda prirode“. Na sličan način Ošlak izvodi i misao o narodu, odnosno naciji. Ošlakov je zaključak da ćemo samo kulturom i etikom prožeti pripadnici naroda vidjeti više od svoje obiteljske i rodovske pripadnosti, drugim riječima svoju najdublju, elementarnu, opće ljudsku prirodu, svoju Božju čovječnost. Kada se pitamo o narodu, Ošlak je posebno konkretan i kritičan, kada govori o mogućnostima i opasnostima da se jedna nacija ne uzdigne na razinu univerzalnog čovječanstva, već se, kako to kaže Ošlak, izopači, počne se vrtjeti oko same sebe i baviti se još samo sobom. Tu važnu misao Ošlak razvija u trenutku, kada u vlastitoj kući s jedne strane zapažamo narastajuće malograđanstvo i nacionalno domobranstvo, te s druge strane „čisto“, ali upravo zato prazno kozmopolitanstvo. Hoće li se i naša civilizacija spasiti uz pomoć tog „čuda“? To ne znamo, ali naš je zadatak učiniti ga što vjernijim. Esejima, koji su pred nama, Ošlak je pridonio svoj udjel.