Pjesnička zbirka „Crni labud“ uglednog slovenskog pjesnika Tomaža Šalamuna, svjetski poznatog i priznatog pjesnika koji je prevođen na gotovo sve europske jezike, donosi novinu u pjesnikovom dosadašnjem stvaralaštvu. Iz nizanja mnoštva riječi elastičnom, žustrom i spretnom gestom izniču u ovoj zbirci na vidjelo pojedine riječi, koje se potom zrcalno čitaju u sebi, uspostavljaju tekst, ali nikada ne postaju plijenom romantičnog, simbolističkog metaforiziranja. Riječ se čita, postavlja se jedna uz drugu, zapliće se u metonimijski niz i oštru prosudbu njihovog djelovanja zamjenjuje prazno i očajno „samo-traganje“, „izražavanje“ pjesničkog subjekta, to nerijetko besmisleno oklijevanje s velikim kategorijama života i smrti, koje se najčešće pretapaju u pomilovanju onih koji ih koriste i tek vrlo rijetko u poeziju. Za razliku od dosadašnje Šalamunove poezije u kojoj su stvari bile sobom dane, u „Crnom labudu“ iznova se zatiču u svojoj savršenoj monolitnoj, metonimijskoj ljepoti, u svojoj zazbiljnosti u kojoj autentično korištenje pjesničke građe rasterećuje govor koji se spotiče o samopomilovani pjesnički subjekt ove pjesničke zbirke Tomaža Šalamuna.