Kosovel (1904-1926) umro je u dvadeset drugoj godini i u tom kratkom vremenu ostvario je iznimno opsežan opus. Njegova pjesnička i misaona priroda vezana je uz ruski konstruktivizam te bi najvjerojatnije završila na sličan način kao i za većinu njegovih suvremenika u Rusiji, jer se u zadnjim Kosovelovim nastupima već jasno iskazivao sukob između njega i političke vlasti.
Kosovel je počeo pisati stihove u impresionističkom maniru još u gimnaziji, potom se između 1919 i 1921 okrenuo futurizmu, kad su nastali njegovi crveno-crni pjesnički eksperimenti. Dadaizma se latio polemički, mada se njime nije bavio posebno ozbiljno. Naslućujemo ga samo u nekoliko pjesama kao citatne motive. Zbog posebnog položaja što ga je književnost imala kod Slovenaca, a posebno kao Primorcu, jezik mu je bio svetinja, i futuristička ili dadaistička, kao ni nadrealistička praksa nisu mogle postati dijelom njegovog stvaralačkog procesa.
Ekspresionizam je vidio samo kao pripremu za nastup takozvane moderne umjetnosti, a ona će, po Kosovelu, doći sa revolucionarnim konstruktivizmom, koji će na ratnu pozornicu postaviti nove vrijednosti čovjeku i ljudskom društvu, što od života odmaknutom ekspresionizmu nikako nije uspjelo. Zato se odlučio za takozvani aktivni ili borbeni ekspresionizam i u njemu stvorio nekoliko svojih boljih ostvarenja.
Činjenica je da je Kosovel dobro poznavao pojedine avangardne pokrete, a među njima se najviše posvetio konstruktivizmu. Samo pomoću njega mogao je sintetizirati mehaničku tehniku i organičku prirodu, koje se u svom dotadašnjem čovjekovom stvaralaštvu bile suprotstavljene te je tako dosegao sklad među tatlinovskom zaobljenom mehaničkom tehnikom i organičkom prirodom. Sadržaj se izjednačio sa formom. Kosovel je započeo oštru borbu za rehabilitaciju Tatlina, jer je ta borba ujedno bila i njegov obračun sa konstruktivizmom. Inače mu se manifestom Mehanikom i drugim manifestima te brojnim navodima u pjesmama i dnevničkim zapisima, forsiranjem arhitekture itd, ne bi posvećivao tako intenzivno.
Za ruske konstruktiviste prostor i vrijeme nisu više bili antitetičke kategorije, nego prepleteni u strukturiranju teksta. Zbog presijavanja sadržaja i forme te organičnosti, Kosovelu se činilo potrebnim razgraničiti konstrukciju od kompozicije, što ju je Lisički, radije nego Kunstwerk nazvao vešč, čemu je u cijelosti odgovarao i Kosovelov sasvim njegov pojam kons, koji ima isto tako samo četiri slova. Stoga oznaku kons povezujemo sa karakterističnim sovjetskim skraćivanjem riječi (loks u Čičerina, vešč u Lisickog), što su ga preuzeli i neki europski avangardisti (merz kod Schwittersa, mont kod Huelsenbecka). Kosovel je redefinicijom umjetničkog djela i njegove uloge u životu upozorio na vezu neneuklidske geometrije sa einsteinovskim prostorvremenom_
Konsi pokušavaju ostvariti temeljne Lisickijeve, Tatlinove i Nagyeve ideje Prostora. Ideje koje se vezu i uz etičku konstruktivističku svijest za ekološku uporabu materijala, što je moguće doseći načelom gruzifikacije ili maksimalne opterećenosti teme. Slijedeći Lisickog, Kosovel je u konsima uspostavio prazninu koja se mijenja u plankonveksni plankonkavni prostor, u slova koja rastu u prostor, gdje više nema ni perspektive ni gravitacije. Uporaba inženjerskih slika, geometrijskog materijala i prostornog opredjeljenja konsa je sadržaj i formu učinkovito sjedinjavala u novu organičku cjelinu, što povezuje Kosovela, ruski i europski konstruktivizam. O tome je, naime, govorio na svom prvom javnom predavanju u studenome 1925 u Ljubljani.
Konstrukcija prostornog razumijevanja konsa bila je dostignuta međusobnim kretanjem riječi, interakcijom ravnina, traženjem dubine i lomljenjem ploha, a time se Kosovel odlijepio od zatvorenih, statičnih površina te napravio prijelaz prema prostornim pjesmama. Takva poezija ne može više biti predmet tradicionalne estetike koja se bavila lijepim i nelijepim predmetima, nego znanosti, koja opaža intenzivnost veze koju mi osjećamo sa tim predmetima. Kao Tatlinu, Hlebnikovu, Čičerinu ili Maleviču, tako se i Kosovelu makrokozmos iznova pokazuje u mikrokozmosu.