Matevž Kos počeo je objavljivati tekstove početkom devedesetih godina. Ubrzo se uvriježio kao jedan od najprodornijih slovenskih književnih kritičara. Dosada je objavio već nekoliko književnih izbora svojih kritika, a ovaj je izbor ograničen na pedeset kritika, odnosno refleksija namijenjenih nebeletrističkim djelima koja su objavljena u razdoblju 1993. – 2013. Posebnost se ove knjige s pomalo provokativnim naslovom sastoji u razmatranju različitih autora, čije spisateljevanje pripada širokom problemskom sklopu. Knjiga zapravo pripovijeda – od primjera do primjera – pripovijest slovenskog 20. stoljeća i nešto duže, a istodobno njezin autor ne umišlja da sam stoji negdje daleko izvan tog kruga, već je u njemu, iako s distance komentiranja, itekako upleten. Riječ je, dakle, o knjizi o različitim doprinosima novijoj slovenskoj kulturnoj povijesti, kako su je „zgriješili“ njezini klasici od Josipa Vidmara, Edvarda Kocbeka i Bože Voduška preko autora kao što su to Jože Pučnik, Taras Kermauner, Tine Hribar, Drago Jančar ili Slavoj Žižek, pa sve do autorovih suvremenika. Kos piše o akterima slovenskog 20. (i 21. stoljeća), a istodobno se i sam, dijaloški, kritički i/ili polemički sve vrijeme u ime demokratske kritike, upisuje u tu povijest. Po svoj prilici zato jer druge nemamo. I to je jedna od pripovijesti koju pripovijeda knjiga O nedaći biti Slovenac i pritom govori o nedaćama za koje nije nužno da su samo slovenske.
[epub id=’841′]