Na dnu lirskih zapisa Janka Ferka giba se čuvstvo motrenja kojem “britva razuma” natiče uzdu izbrušenih i mnogo kakvih iznenađujućih formulacija. I u tematskom pogledu upozorava nas na raspon između kule od slonove kosti i arene života:”jedno / je filozofija / i uzvišeni mir /drugo /je život / i borba s njim / za svakidašnjim kruhom”. U toj, gotovo esejističkoj formulaciji, stječu se sudbina pjesnika i sudbina čovjeka u najširem opsegu od intime do javnosti, od rođenosti u vremenu i prostoru do bivanja u vječnosti. Poezija je, dakako, ovdje zato da tu dvojnost nadiđe, da granice između njih briše, te da nastoji i o najočiglednijim krajnostima govoriti iz njihovog, m kako neznatnog zajedničkog nazivnika, iz cjeline. Zato su nasuprotni ili dopunjujući parovi samo teorijska pomoćna sredstva kojima nastojimo racionalizirati ono što je u svakoj pravoj poeziji iracionalno i neuhvatljivo.
Unatoč tim, u priličnoj mjeri naširoko raspredenim osnovama, koje dobivaju dodatne dimenzije i u autorovom pripovjedništvu, Ferkovo je rano djelo tematski usredotočeno u takvu vrstu pisanja koju je najadekvatnije nazvati smrću pretočenoj u riječi. Bez samosažaljenja ispovijedena je neizbježnost kraja, često se nam u tim stihovima pričini da predstavljaju svojevrsne obrasce bajanja koji izgovaranjem imena smrti oslobađaju od nje.
Iz uže tematike smrti, pjesnik se kasnije upućuje i na druga područja. Istom mjerom distance i diskretnosti kritički progovara o (ne)moralu, možda ovdje-ondje pogleda na svijet kroz optiku Cankara ili Kafke, te uz svu tu unutarnju razgibanost pokazuje i izrazito jezičnu, metaforičku i retoričku iznalažljivost.
U pojedinim pjesmama autor se dotiče i konkretnijeg prostora i vremena, nailazimo na kombinaciju oštre kritičnosti i čvrste samosvijesti. To više nije filozofsko određivanje apstraktne pojave, već zapis iskustva. Tanatosu se pridružuje Eros. Ako je smrt opisana škrto i bez uresa, ljubav je posvjedočena raskošno, kao obred, kao velika misa u baroknom ruhu.
Raznolikost Ferkove lirike nije samo sadržajna, neprestance se očituje i u obliku, u stilu. Mijenjanje vremena i padeža, korištenje različitih govornih perspektiva, kombinacije pojmovnog i slikovnog jezika, distance i ekspresije pruža razgibanost ne samo pojedinim pjesmama, i to posebice zato što sve te promjene ne djeluju prisilno i pohotno, već prirodno i samorazumljivo. Pjesnik se ogleda svijetom, određuje u njemu svoj položaj, te kroči kroz doživljenu smrt u uzvišenu ljubav. Pritom kao mudrac s Dalekog istoka tiho i zamišljeno sjedi uz rub kapljice kiše u kojoj se zrcali kozmički svijet.
KAJETAN KOVIČ