Pjesme Janka Ferka govore svima nama jer se dotiču čovjekovih egzistencijalnih pitanja, te su tako najautentičniji pjesnički izrijek današnjeg vremena.
Pjesništvo za Janka Ferka znači stanoviti križni put do cilja, ali što je taj cilj? “duh života / ne duh smrti”, kazuje autor. Pa ipak je živo biće obvezano kraju, smrti, hita prema njoj, a tako i ljepota i mladost. Je li u toj sveopćoj sudbini čovjeka možda obuhvaćena i šira, zajednička, društvena, nacionalna sudbina? Jest, govore nam brojne Ferkove pjesme.
Pjesnika Janka Ferka u prvom redu zanima individuum sa svojim svakidašnjim škripcima. Kazuje: “jedno / je filozofija / i uzvišeni mir / drugo / je život /i borba s njim / za svagdašnji kruh”. To se vidi u Ferkovim prispodobama o slomljenim krilima anđela, o božanskoj glazbi koja je smrtni ples, o ispijenoj sreći, jecanju proljetne trube, te o mrtvorođenom sinu Adama i Eve.
Nasuprot tome, u Ferkovoj se poeziji svoj glas nalaze samo čovjeku poznati osjećaji: patnja, dječja igra, nježnost, bol, ljubav, čovjekova uklještenost u društvene, civilizacijske norme. Pjesnik kazuje: “snovi su / moja povijest”.
U pjesmama Janka Ferka svoj glas daju i pjesnikov angažirani protest protiv strahova, rata, atomske bombe, izmanipuliranosti, otuđenosti, kao i strune pogođenog člana nacionalnosti.
Ljuštenje istine, biti iz viđenja, lažnosti i ropotarije Ferkovo je temeljno pjesničko traganje. Kada već pomislimo da smo pronašli Ferkovu čudotvornu formulu spasa, “spašava te samo ljubav / ta blaga i nježna glazba”, ruši nam i tu iluziju kada ustvrdi “i ni ona”.
Jezik Ferkove poezije je iznenađujući: suvremen uslijed svoje jezgrovitosti i škrtosti u riječima, s druge je strane gotovo klasičan, iako bez interpunkcije.
Janko Ferk nije zloguk, trezven je prosuditelj koji vrće za konkretnom istinom svijeta i u svojem pjesničkom viđenju je zapisuje, utiskuje u tu našu zemaljsku koru i na taj način ostavlja na njoj svoj trag.
HERMAN VOGEL