Tomo Virk – KNJIŽEVNOST I ETIKA

Prof. dr. Tomo Virk, profesor na odsjeku za komparativnu književnost i teoriju književnosti na ljubljanskom Filozofskom fakultetu, vrhunski poznavatelj oba naslovna područja, monografijom Književnost i etika opusu svojih većinom nagrađenih publikacija dodao je novu vrijednost. Tekst rješava suštinski problem suvremenih društava: kako da uvidom u neizbježnu spoznajnu i povijesnu relativnost dobra izbjegnemo njegovu relativizaciju. Autor svojim karakterističnim preplitanjem teorijsko-filozofske pronicljivosti, književne i kulturno-povijesne erudicije te lucidne interpretacije temeljnih izvora odgovara reflektiranom životnošću književnog diskursa. Naime, on utvrđuje da se u ovom posljednjem na slično netrivijalan način kao u životu prepliću i zrcale opće, singularne, (nad)povijesne, spoznajne i emocionalne dimenzije etičkih dilema. Zato književnost može biti etična u kodificiranju temeljnih pravila zajedničkog života i u autorefleksivnom otvaranju njihovog zagonetnog temelja. Sve ukazuje na to da u književnom diskursu moramo reflektivno doživjeti beskonačnu otvorenost životnog etosa. Poput književnosti, ni Književnost i etika ne nudi jednoznačno razrješenje spomenutih dilema, a ujedno u načinu njihovog razmatranja naslućujemo živu tajnovitost apsolutne otvorenosti koja u svom posljednjem izvodu odbacuje razloge za nedobro. Tako nam monografija na izvoran način nudi odgovor na nadpovijesnu dilemu o povezanosti dobra, istinitog i lijepog: dobro ne nalazimo u (hipotetskoj) spoznaji istine i ljepote, već samo empatičko iskustvo netrivijalnog etičkog suda može biti istinoljubivo i estetsko. 

Potencijalni čitatelji Književnosti i etike prvenstveno su (budući) poznavatelji ova naslovna područja. Svojim eruditskim zamahom i dijaloškim stavom monografija će proširivati obzore zainteresirane javnosti i stručnjake na području filozofije, (kulturalne) povijesti, sociologije i srodnih znanosti. Zanimat će sve koji žele biti dijelom vitalne moći humanistike – očuvanja smisla života. 

Spoznajna moć Književnosti i etike izvire iz vrhunske teorijske misli koja je u svojoj posljednjoj izoštrenosti osmislila vlastita ograničenja. Naime, u autorefleksivnom obratu ne spoznaje samo da ne može obuhvatiti kompleksnost i singularnost životnih situacija u kojima pratimo (ne)etičke odluke nego i činjenicu da se u toj prepletenosti suštinski više približava (te ujedno svojom refleksivnom prirodom nadgrađuje) književnom simulakrumu života. Dakle, programatski odmak od »učenjačkog« diskursa prema dijaloškom nije znak napuštanja spoznajnih potencijala teorijskog govora, nego upravo suprotno – u otvorenosti za književnu otvorenost ti su potencijali još i pojačani. Nakon uvodne eksplikacije osnovnog problema Tomo Virk otkriva paletu situacija u kojima književnost utjelovljuje etičku netrivijalnost ljudske egzistencije. Prva tri poglavlja razmatraju kulturno-povijesni period antičke etike i književnosti od normativnosti do polja refleksije, a sljedećih se sedam koncentriraju na etička pitanja u kojima se sažima autorefleksivna priroda novovjekog književnog diskursa (teodiceja, savjest, empatija, drugost, politička korektnost). Izabrani primjeri (Voltaire, Goethe, Poe, Dostojevski, Nietzsche, Bulgakov, Borges, Camus, Roth, Schlink, Morrison, Coetzee) uspostavljaju okvir za književno-znanstveno i filozofsko razmišljanje o najzahtjevnijim epistemološkim i etičkim problemima. Argumentacija unatoč zahtjevnosti uvijek ostaje prijazna prema čitateljevnom horizontu razumijevanja, napose pomoću poznavateljskih sinteza komplicirane intertekstualne mreže književno i kulturno-povijesnih referenci. Tekst je prožet duhom oba naslovna područja – ne samo zato što je tematski prepleteno crvenom niti empatičke otvorenosti nego i zato što tu otvorenost svojim stavom rasprave neprestano manifestira. U monografiji Književnost i etika, koja je iznimna i u terminološkom i didaktičkom pogledu, etika postaje takoreći performativna. 

Dejan Kos, izv. prof.

Alozija Zupan Sosič – TEORIJA PRIPOVIJESTI 2 dio

Znanstvena monografija Teorija pripovijesti Alojzije Zupan Sosič nastala je kao sinteza autentičnog gotovo dvadesetgodišnjeg sistematičnog proučavanja pripovjednih tekstova. Autorica se u monografiji detaljno osvrće na spoznaje klasične i postklasične naratologije, pri čemu poštuje, kritički prosuđuje i izvorno dopunjava i najnovije spoznaje stranih teoretičara te provjerava njihovu upotrebljivost u konkretnim analizama i interpretacijama književnih tekstova. Teorija pripovijesti Alojzije Zupan Sosič gotovo je u cijelosti posvećena pripovijesti u književnosti iako autorica ujedno polazi od pretpostavke da pripovijest, temeljena na pripovijedanju kao univerzalnoj ljudskoj djelatnosti, nije karakteristična samo za književne tekstove. Monografija Alojzije Zupan Sosič predstavlja temeljno djelo i novost u slovenskoj znanosti o književnosti. Autorica u toj monografiji prvi put objedinjeno predstavlja središnje koncepte za analizu i interpretaciju pripovijesti te metodološka ishodišta iz kojih su se ti koncepti i oblikovali.

Na temelju proučavanja domaćeg i stranog stanja na području klasične i postklasične naratologije, o čemu svjedoči i njezin opsežan popis domaće i strane literature, izvornih vlastitih dopuna, prijedloga i rješenja, kao i razmišljanja o tome što je s gledišta teorije i primjenjivosti značajno za istraživače i čitatelje pripovijesti, Alojzija Zupan Sosič sadržaj je monografije podijelila u 157 poglavlja.

Monografija nudi brojne nove spoznaje i autoričina izvorna rješenja. Među najinovativnijim poglavlja su u kojima raspravlja o pripovjedaču, posredovanju govora, pripovjednim osjećajima. Npr. autorica je sintetizirala znanje o nepouzdanom pripovjedaču te mu dodala mogućnosti nepouzdanog čitatelja, pri opisivanju je upozorila na zagonetni opis, tekstualnim načinima dodala je posredovanje govora i dr. Izvornost i posebnost monografije predstavlja i glosarij. Promišljeno i u skladu sa suvremenim naratološkim i etičkim načelima, često su izabrani i primjeri književnih tekstova iz korpusa zanemarenih spolova, društvenih slojeva ili nacionalnosti.

red. prof. dr. sc. Jožica Čeh Steger

Ksenija Premur – ČETIRI MJESEČEVE MIJENE

Djelo Četiri mjesečeve mijene etablirane autorice Ksenije Premur, iako ga sama autorica naziva zbirkom poezije, zapravo je pisano u formi poeme. Radi se o priči pisanoj u stihovima koja u postmodernističkoj maniri donosi isječke iz života. Ti fragmenti čine cjelinu koja nas vodi kroz povijest lirskog subjekta, pričaju priču o ljubavi. Autorica nas, kao što i sam naslov govori, vodi kroz četiri faze promjene – četiri vrste, odnosno pojave ljubavi. Prva je mijena mijena griješne ljubavi, druga neostvarene romantične ljubavi, treća o prijateljskoj ljubavi, a u četvrtoj je riječ o ljubavi osobe prema samoj sebi. Autorica se ovog puta odlučila na njoj posve nov pristup obradi tematike ljubavi – poučava nas o ljubavi, ali čitatelja potiče na refleksiju o vlastitom poimanju ljubavi. Dok čitatelj čita ovu poemu ne čini mu se da se radi o fikciji, o nečemu što mu je strano, već se odmah empatično predaje tekstu. Prva mijena »O mlađaku – mladom mjesecu« priča je o ljubomori, prevari, ljubavi koja zbog svojeg karaktera nije ni mogla uspjeti. To je mračna ljubav koja se zbiva na ulicama Zagreba, na javnom mjestu, a zapravo je sakrivena od sviju, zabranjena ljubav. To je ljubav koja zapravo ni nije ljubav, nego vječni hod na ivici, ponovno i ponovno izazivanje sudbine koje završava ovako: »da se kaješ za svaku riječ / koju si izrekao tog kobnog dana / i ja odlazim / odlazim daleko […] i mijenjam boju kose / odlazim na dalek put«. Druga mijena »O prvoj mjesečevoj četvrti« priča priču o ljubavi koja se »trebala« ostvariti u punom smislu te riječi, ali sudbina nije tako htjela. U ljubav između dviju osoba umiješali su se drugi, umiješala se obitelj i tako stvorila nepremostivu prepreku toj ljubavi. »O uštapu – punom mjesecu« treća je mijena koja govori o prijateljstvu. U ovom je dijelu ključna metamorfoza ljubavi koju nam autorica nudi spajajući drugu i treću mijenu. Jasno daje do znanja da je glavni akter, uz lirskog subjekta, u obje mijene zapravo jedna te ista književna osoba. Iako je druga mijena dio posvećen čistoj, prelijepoj ljubavi, ona ne završava sretno. Međutim, ta jedna te ista ljubav doživljava preobrazbu koja ju upotpunjava i tako dobiva svoj puni sjaj. »ali i dandanas / nazovem te svaki dan / i nikad boljeg prijatelja / nikad pomnjivijeg sugovornika / i milog ispovjednika / prešli smo prag / starost je ušla na velika vrata« »I svanuo je / novi dan / novog desetljeća / sve dobro i lijepo«. Ovim stihovima započinje »O zadnjoj mjesečevoj četvrti«, priča o ljubavi prema samome sebi. Davanje samome sebi mogućnost pomirenja sa sudbinom ovdje se tumači također kao vrsta ljubavi. Usprkos, unatoč i baš zato što ljudi kroz život prolaze kroz različite emocije, ljubavi i mržnje, faze i promjene oni su ljudska bića, moraju proći kroz vječne mijene kako bi došli do konačne sreće i trajnog mira. Autorica to demonstrira sljedećim stihovima »i moj život je lijep / i satkan po mojoj mjeri«, ali i »molim nebo / još samo / da mi podari / sretnu smrt / lak odlazak / s ovog svijeta / da mi duša dodirne / rajske vrtove / i ondje ostane zauvijek«. Autorica ukazuje na sve aspekte ljubavi, a ne samo na one lijepe. Pri govoru o mračnim stranama ljubavi i patnji koju ona donosi ne zapada u patetiku, već vrlo realistično opisuje događaje koji su svojevrsni simboli. Ksenija Premur pokazuje zrelost u pisanju i u doživljaju emocija koje pretače u poeziju – na to ukazuju motivi odrastanja, sazrijevanja, starenja, ali i motivi nadilaženja prošlosti, oprosta i pomirenja.

Ksenija Premur – SUNCE U ZENITU

Posljednju zbirku poezije Ksenije Premur pod nazivom Sunce u zenitu, kao vjerna čitateljica koja prati rad već etablirane spisateljice, nazvala bih vrhuncem poezije spomenute pjesnikinje. Riječ je o iznimno dubokoj intimnoj ljubavnoj poeziji, a zbirka je pisana u jednom dahu; čitava se zbirka može čitati kao poema. Za početak, posebnost su ove zbrike pjesama naslovi pjesama koji su formulirani kao imperativ (npr. sjeti se, daruj mi, padni, lutaj itd.), što ukazuje na svojevrsni razgovor lirskog subjekta, odnosno pjesnikinje s nama čitateljstvu nepoznatim muškarcem. Taj je razgovor zapravo monolog, a gradacija osjećaja od početka prema kraju zbirke implicira nesretnu ljubav – prva je pjesma naslovljena čekaj, a posljednja zaboravi me. Razgovor, tj. zbirka započinje sljedećim riječima: »samo čekaj i sve će doći / kao zlaćano sunce u zenitu«, započinje optimizmom, nadom u ljubav, a završava »iščekujem zoru da zarudi / da me zaboraviš / i nikada ne potražiš / jer su se bogovi samo / poigrali s nama / (…) / ispod sunca u zenitu«, odnosno krajem ljubavi. Sunce u zenitu, koje se pojavljuje u prvoj i u posljednjoj pjesmi, simbol je obje suprotnosti – početka i kraja, ali onda i vječnosti, motiva koji se također pojavljuje uz oprečne motive (vječni raj, vječni život, vječni zaborav, vječna borba, vječna propast). Vječnost je dijalektika obje krajnosti, vječna mijena između optimizma i pesimizma, dobra i zla, čekanja i zaborava, davanja i uzimanja (»i povijest se ponavlja / sve se na kraju ponavlja / kao varijacije na temu vječnosti«). Međutim, vječnost je kategorija koja je rezervirana samo za besmrtne pojave poput ljubavi, a za smrtna bića aspekt vremenitosti uključuje prolaznost »jer što je bilo jučer / danas je već prošlost / a što je sada osuđeno je da mine«. Zbirka donosi čitav niz osjećaja, npr. tuga, sjeta, čežnja, radost, nada. Upravo je ljubav, koja je središnji motiv i tema, pokretač svih navedenih osjećaja. Ta je ljubav opisana kao sudbinska, bez obzira na imperative, kao nešto čime ni na koji način onaj tko je zaljubljen ne može upravljati. Kako bi zauzdala i objasnila tu ljubav, autorica u pomoć doziva bogove i boginje, transcendentna bića koja možda imaju pristup znanju koje bi moglo biti od pomoći. Međutim, posljednja pjesma otkriva da pokušaj autorice nije uspio – ljubav nije uspjela: »a ti me uvijek iznova uzapćuješ / novim i sve težim okovima / ne mogu ih više nositi na grudima (…) zato me zaboravi / kao da me nikada nije bilo«. I ovaj je put nezaobilazna biografska nota – naime, filozofska potkovanost u zbirku unosi filozofijske, religijske i povijesne pojmove (kozmos, sudbina, Horacije, Isus, Kolos s Rodosa, Apolon, Botticelli itd.). Slično kao u prethodnim zbirkama pjesama, autorica inspiraciju osobito crpi iz morskog pejzaža (hridi, valovi, pijesak, galebovi, ribe itd.), a posebnu ulogu nosi i motiv pogleda koji je spomenut i u naslovima pjesama (promatraj, pogledaj, pogled zjenica sunca, pogled na uzburkani svijet, tvoj pogled, uporan pogled itd.). Na taj način motivi pogleda i očiju, odnosno vida, kao najvažnijeg ljudskog osjetila, upućuju na značajnu važnost koju autorica pridaje vizualnom hedonizmu, raskoši prirode i tijela koje opisuje. Autorica je pomoću izuzetne inspiracije, kreativnosti i nadahnuća uspjela u poduhvatu pisanja jedne sasvim posebne, inovativne i jedinstvene zbirke pjesama – zbirke koja je istovremeno intelektualna, filozofska, pejzažna, ljubavna i intimna poezija. Stoga, ova je zbirka namijenjena svima koji su (bili) sretno ili nesretno zaljubljeni, odnosno svima onima koji imaju emocije, svim ljubiteljima poezije.

Ivan Sokač – KIŠE U TRAVNJU

Kiše u travnju. Međimurju i mojem ocu zbirka je poezije etabliranog pjesnika Ivana Sokača. Kao što i sam naslov zbirke sugerira, riječ je o lirskim pejzažnim pjesmama koje su vezane za Međimurje, ali istovremeno prožete intimnim temama. Zbirku prvenstveno odlikuju opisi pejzaža, posebice Međimurja, ali se u podlozi nalaze snažni osjećaji koji su, između ostalog, potaknuti nostalgijom za rodnim krajem: »Srce bez zemlje / pusto je i samo. / Kao dijete bez majke / koja je daleko.«; »Nema mi doma, nigdje…«. Uz nostalgiju tematizira se i povratak u zavičaj, ali i otuđenost od rodnog zavičaja: »Postao sam tuđin svuda gdje me ima.«, što uključuje i elemente zaborava i odlaska. Cijelu zbirku pjesnik uokviruje motivima povezanim s vodom, koja simbolizira život, poput potoka, rijeka, mora, oceana, kiša itd. Kroz opreke svjetla i tame, dana i noći, neba i zemlje, smijeha i suza dotiče se promjenjivosti svijeta. Pjesnik naglašava duhovni aspekt čovjeka tematizirajući ljudsku dušu i um, a bavi se i univerzalnim temama čovjekovog položaja u svijetu, smislom i besmislom, odnosno potragom za smislom. Posebnu pozornost pjesnik posvećuje rimi i ritmu, ali i stilskim obilježjima, pogotovo slikovitim metaforama: »Dan za danom / jestivoga stida, / kida vrijeme nesito bez duše.« Bez obzira na to što zbirkom prevladava pejzaž, radi se i o intimnoj lirici. Ponekad je riječ o obraćanju »njoj«: »Tek se sjetim kada legnem / da si ti to blago moje.«, a ponekad samome sebi i vlastitim emocijama. Visok stupanj autoreferencijalnosti (»Prevest ću i pjesmu ovu.«; »To je samo pjesma. Boli dok je pišem…«) očituje samosvijest autora o vlastitoj perspektivi sebe kao pjesnika, a tome svjedoči i sam naslov pjesme »Pjesnik«. Autor u iskrenoj maniri opisuje život pjesnika i izvor svoje inspiracije: »Pjesnik bez tuge ne vrijedi. / Zalud mu dani i riječi. / I pera i misli što troši.« Ključni su osjećaji koji vode pjesnika u njegovom pisanju tuga i sjeta, ali i ljubav: »U meni ne živim samo ja. / Već još netko, tko voli i diše.« Zbog svega navedenog, zbirka je vrlo kompleksni odraz pjesnikovog duha koji je motiviran potragom za vlastitim smislom života. Čitatelj pomoću ove zbirke kroz suosjećanje s pjesnikom može i sam krenuti na put samospoznaje.

Mateja Pezdirc Bartol – RASKRIŽJA SVJETOVA

Znanstvena monografija dr. Mateje Pezdirc Bartol obuhvaća jedanaest rasprava koje su bile objavljene u tuzemnim i inozemnim znanstvenim revijama, iako su za svrhu monografije adekvatno preoblikovane, obnovljene i dopunjene u pojedinačna poglavlja. Monografija tako donosi refleksije suvremene slovenske dramatike u istodobnom društvenom kontekstu, pri čemu su poglavlja sadržajno podijeljena u tri sklopa. Prva četiri sklopa poglavlja istraživački proučavaju razvoj najnovije slovenske dramatike nakon 1991. godine i potom u najvećoj mjeri nakon 2000. godine, pri čemu je posebice istaknut značaj uspona slovenskih dramatičarki, društvena aktualnost odabranih suvremenih dramskih tekstova, karakteristike suvremene slovenske komedije, te uloga Grumove nagrade koja odigrava značajnu ulogu u autorica i autora izvornih suvremenih dramskih tekstova. Slijede i studije odabranih primjera suvremene slovenske dramatike u poglavlju Odnos između majke i kćeri u suvremenoj slovenskoj dramatici – studija dva primjera (Vinko Möderndorfer: Lijep dan za umrijeti i Dragica Potočnjak: Za naše mlade dame) i podrobnije analize pojedinačnih odabranih tekstova koje su svrstane u poglavlja glede tematizacije zajedničkih polazišta, npr. poglavlje Marginalci u suvremenoj slovenskoj dramatici ili Hrana i žderanje kao oblici dehumaniziranja u slovenskoj dramatici. Metodološki okvir za kojim autorica vješto poseže sinkretičan je i riječ je o književno-povijesnom i književno-teorijskom pristupu koji se sve vrijeme raspravljanja povezuje s teatrološkim, kulturološkim, sociološkim, povijesnim, antropološkim i drugim vidicima.

Tomo Virk – POD PREŠERNOVOM GLAVOM

Znanstvena monografija Tome Virka »Pod Prešernovom glavom« usredotočuje se na istraživanje »tranzicijskih raskrižja« slovenske književnosti u razdoblju nakon 1990. godine, i to na pozadini tradicionalne društvene uloge kakvu je slovenska književnost imala u prošlosti, prije nacionalnog osamostaljenja. Prvi dio knjige je teorijski, pri preciznom čitanju spisa Dušana Pirjevca, djelomice i Janka Kosa, tvrdi kako je povijest književnosti u Sloveniji definirala specifičnosti slovenske književnosti u svezi s njezinom društvenom ulogom – ona je sve do Prvog ili čak Drugog svjetskog rata bila učvršćivanje nacionalne svijesti. Autor te teze potvrđuje i nadopunjuje ih još nekim novijim uvidima. U drugom dijelu monografije bavi se društvenom ulogom slovenske književnosti od 1945. do 1990. godine. Analizirajući društveno-povijesna i kulturno-politička zbivanja, prije svega onih u slovenskoj književnoj kulturi, tvrdi da književnost u tom razdoblju još uvijek ima društvenu vrlo značajnu, čak nenadomjestivu ulogu i funkciju, ali ne samo kao temelj nacionalne svijesti, već prije svega kao zamjena za nedostajuće institucije demokratskog političkog pluralizma. Središnje je pitanje knjige što se dogodilo s društvenom ulogom književnosti nakon 1990. godine kada su Slovenci nadomjestili oba tradicionalna nedostatka, dobili svoju vlastitu državu i parlamentarnu demokraciju. Autor posebno analizira trendove nakon osamostaljenja u slovenskoj poeziji, prozi i drami. Za posljednje desetljeće dvadesetog stoljeća bilježi razmjerno neizrazito uplitanje književnosti u društvena i politička zbivanja, ali nakon 2000. godine to se promijenilo. Virk uočava ažurni odgovor književnih tekstova na aktualna politička zbivanja, ali bez konstruktivnog učinka karakterističnog za prethodna dva razmatrana razdoblja. Jedan od razloga vidi u društvenoj marginalizaciji književnosti, a rješenje u upozoravanju na etički potencijal književnosti.
prof. dr. Janez Vrečko

Ksenija Premur – JEDRA NA PUČINI

Jedra na pučini zbirka je poezije autorice Ksenije Premur i uključuje sabrane pjesme od 2006. od 2020. godine. Zbirka obuhvaća pjesme iz šest prethodno objavljenih zbirki Od obale do obale (2006), Madrigal za ljeto (2008), Krhotine kineskog porculana (2010), Snovi nagog tijela (2012), Svjetionik (2018) i Vinogradi u praskozorje (2020). Budući da zbirka sadrži opus više od 15 godina stvaralaštva, to se očituje i u raznolikosti tematika, motiva i atmosfera. Zbirka Od obale do obale posvećena je egzistencijalističkom promišljanju o životu, smrti, sudbini i sl. Iako zbirka započinje sjetom, pesimizmom i melankolijom, završava, kao što i podnaslov “I još tri – za djecu i one koji još, srećom, nisu odrasli” sugerira, u nadi i razigranosti koje kulminiraju u završnim ljubavnim pjesmama posvećenima Srebrnom vitezu. U Madrigalu za ljeto pjesme su pretežito ljubavne i erotske tematike te često povezane i uklopljene u opise i metafore o prirodi. Prožete su, za autoricu već standardnim, filozofskim rječnikom i motivima prirode, kao što su to more, voda, cvijeće itd., a posebna je pozornost usmjerena na ljudsko tijelo i žudnju te Petera, misterioznog lika koji se provlači cijelom zbirkom. Krhotine kineskog porculana pak generalno imaju više satiričan ton, tematika je pretežito socijalna, a gotovo je svaka pjesma geografski smještena. Radi se o razmatranju društvenih uređenja i lirskim opisima svakodnevice koji se odvijaju paralelno s intimnom i ljubavnom tematikom, a sve još protkano motivima prirode. Snovi nagog tijela poput svojevrsnog lirskog filozofskog diskursa propituju odnos smrtnosti i besmrtnosti, vječnost, Boga, kozmos. Pjesme su obogaćene mitološkim i biblijskim motivima, toponimima te lirskim opisima gradova i prirode. Svjetionik odražava pomak autorice od ljubavne i erotske tematike prema metafizičkoj tematici koja se usmjerava vječnosti, vremenu te odnosu neba i zemlje. Proširenje samog fokusa autorice s intimnog i refleksivnog na metafizičko popraćeno je simplifikacijom samog pjesničkog izraza koji se okreće filozofskom odstranjujući suvišno u korist svoje tematike. Kroz zbirku Vinogradi u praskozorje dominiraju motivi kao što su zora, svanuće pa i praskozorje koji odražavaju autoričin pomak od filozofskog rječnika ka više slikovitom prožetim pejzažnim motivima, no korijeni filozofske misli i dalje se zadržavaju. Na to nam ukazuje sam motiv vinograda i grožđa koji se predstavljaju kao mjesto stapanja neba i zemlje, mjesto koje spaja fizičko i metafizičko. Vrijednost zbirke Jedra na pučini leži u različitosti koja svakim ponovnim čitanjem obećava obogatiti čitateljsko iskustvo. Ovo je zbirka koja se čita na mahove zato što čitatelju pruža čitav spektar emocija i impresija, a prikladna je, upravo zbog svoje raznolikosti, u gotovo svakoj prilici.

Alozija Zupan Sosič – TEORIJA PRIPOVIJESTI

U 20. stoljeću teorija u književnosti bila je povezana s dva tipa tumačenja. Prvi je uključivao široko shvaćene načine tumačenja biti književnosti i uvođenje reda u to tumačenje, dok se drugi nadovezivao na postupke prekomjernog formaliziranja kojem sam tek nerado posvećivala pozornost. Ako je prvi način potjecao iz uvjerenja o tome da teorija proširuje naše znanje o konstrukciji književnog djela, o autoru i interpretaciji, druga je općenito izbjegavala teoriju zbog uvjerenja da se književnost može čitati i razumjeti i bez teorijskog znanja. Otpor protiv teorije bio je čak povezan i s uvjerenjem da teorija stvara još jedan jezik (diskurs) uz čiju pomoć možemo opisati druge jezike, npr. jezik književnog djela i jezik interpretacije, odnosno književne kritike, što znatno povećava gomilanje jezika i njegovih slojeva, te tim nagomilavanjem prouzrokuje udaljavanje od najznačajnijeg – od same književnosti. Iako je teorija književnosti uvijek bila kontroverzna, unatoč svojim aporijama i ambivalentnostima uvijek se plodno razvijala jer upravo 20. stoljeće karakterizira najveći broj teorijskih pravaca, škola i gibanja. Paradoksalno, upravo je to razdoblje (u najvećoj mjeri kraj 20. stoljeća) izazvalo najviše zanimanja za teorijsku problematiku, a snažan val publikacija nakon proglašenja kraja njezinog tradicionalnog oblika stvorio potrebu za reformiranjem teorije. Kraj njezinog tradicionalnog oblika obuhvaćen je već u samom konceptu postmoderne, konceptu stanjivanja nekadašnjih kategorija žanra i diskursa jer se današnji način pisanja jednostavno naziva teorijom i predstavlja sve ili ništa od „tradicionalne teorije“.

Janez Vrečko – SREČKO KOSOVEL, MONOGRAFIJA 2. DIO

Kosovel je odličnim poznavanjem ruskog konstruktivizma snažno obilježio suradnike i prijatelje. Godinu dana nakon njegove smrti, godine 1927, u tršćanskom je konstruktivističkom ambijentu, upravo njegovom zaslugom došlo do pomirbe u sporu između supremalista i konstruktivista, što je teoretskom sintezom suprematizma i konstruktivizma pokušao EI Lisicki još godine 1921. Bijelim kvadratom, obješenim na nevidljive uzice pod stropom ambijenta ikoni modernog slikarstva, Malievičevom Bijelom kvadratu, bilo je oduzeto breme slikarske kompozicije te je bila uspostavljena granica između estetike podređene uokvirene slike i konstrukcije kao oblikovanjem novog prostora. Statičnost Malevičevog djela kasnije je, kako bi to vjerojatno prepričao Kosovel, rasla u prostor te se prelijevala u pokretnu konstrukciju. To znači da je Malevič upravo unutar Tršćanskog konstruktivističkog ambijenta prvi put oslobođen od povijesnog bremena što mu ga ne natovario Tatlin kad je njegovo djelo označio kao “sumu svih grešaka u povijesti slikarstva”. To su činjenice koje Tršćanski konstruktivistički ambijent postavljaju među najznačajnije događaje u povijesnoj avangardi uopće. Spor koji je počeo u INHUK-u između Kandinskog i Rodčenka nastavljao se između Kandinskog, Moholy-Nagyja i Gropiusa na Bauhausu te je isto prenio na spor Černigoj – Kosovel u Ljubljani, bio je konačno razriješen. Willetova teza da ispod linije Beč – Budimpešta nije bilo avangarde, doživjela je cjelovit poraz. Izvan Sovjetskog saveza upravo je Kosovel zaslužan za to što je konstruktivizam jedan od svojih vrhunaca doživio u njegovim konsima. I Kosovel je iz toga bio svjestan, jer je s tim u vezi u manifestu Mehanikom pisao o događajima koji su se dogodili prvo u Sloveniji, svoj život je shvaćao kao “slovenski, suvremen, europski i vječni”. Kosovel, dakle, nikada nije pripadao književnoj provinciji, jer njegov primjer u cijelosti demantira tezu da je konstruktivizam dosegao značajnije rezultate prvenstveno u likovnoj umjetnosti i arhitekturi, dok u književnosti nije imao širi europski utjecaj. Intenzivna ali kratka Kosovelova politička faza, koja se postavila u službu revolucije, kao što se to dogodilo i brojnim ruskim, francuskim, češkim, poljskim, njemačkim i drugim avangardnim pripadnicima avangarde, završila je Kosovelovom smrću. Umro je prerano da bi mogao doživjeti doktriniranost tridesetih godina, koja je sukobom na ljevici u Sloveniji ipak završila drugačije nego drugdje u tadašnjoj Jugoslaviji. Kosovel se u zadnjoj godini. A posebno u zadnjim mjesecima svog života kretao između pjesnickog i političkog, između konsa i integrala. Pred gradskom publikom se u zadnjem kasnije odgođenom predavanju, želio ponovo pojaviti kao konstruktivist, što je od iznimnog značaja za razumijevanje Kosovelovog konstruktivizma. Stoga podrobno analiziramo Kosovelove javne nastupe i slijedimo njihovu sve veću političku angažiranost, što je dovelo do tihe zabrane njegovog javnog djelovanja koja se poklopila sa njegovom smrtnom bolesti.

Tomo Virk – ETIČKI OBRAT U ZNANOSTI O KNJIŽEVNOSTI

Kada su približno 1990. godine u SAD-u objavljene Etika čitanja Josepha Hillisa Millera, S kojima se družimo Wayna C. Bootha i Znanje ljubavi Marthe C. Nussbaum – tri knjige koje su naišle na široki odjek, a koje su se svaka sa svojeg gledišta i po svojoj metodi latile odnosa između književnosti i etike – potaknuta je bila prava poplava sličnih knjiga i rasprava i u američkim akademskim krugovima ubrzo je razglašen »etički obrat u znanosti o književnosti«. Pojava je nadaleko bila ponajvećma izrazita u SAD-u i u Ujedinjenom Kraljevstvu, djelomice je obuhvatio i njemačku i francusku znanost o književnosti, a nešto kasnije kinesku i južnokorejsku, dok se drugdje nije uvriježila tako dominantno. Središnja uloga sjevernoameričke humanistike svejedno joj je posljednjih desetljeća zajamčila globalni značaj i utjecaj koji je naposljetku sezao i u Sloveniju. Posljednjih godina tu su se održala dva znanstvena simpozija na temu književnosti i etike, a pred nama je i prva slovenska monografija koja se bavi njome. Virkova knjiga predstavlja i kritički vrednuje neke najznačajnije tematizacije književnosti i etike u sklopu etičkog obrata koje su naišle na široki odjek. Najviše pozornosti pripada M. Nussbaum, W. Boothu, A. MacIntyreu, H. Meretoji, J. Phelanu, W. Mülleru, A. Nünningu, E. Levinasu, J. Derridi, P. de Manu, J. Hillisu Milleru, G. C. Spivak in Nieu Zhenzhau. U svakom od njih Virk ponajprije izdvaja jezgru njihovog doprinosa etičkoj znanosti o književnosti, potom njihove teorije kritički vrednuje i upozorava na zamke s kojima se suočavaju etički pristupi književnosti uopće. Kako ističe već u uvodu, u ovoj knjizi Virk ne želi uspostavljati svoj vlastiti model etičke znanosti o književnosti (nešto takvo nagovješćuje u najboljem slučaju za budućnost), već se usredotočuje prije svega na kritičku analizu etičkog obrata. Pa ipak, u zaključku iznosi nekoliko prijedloga o tome kako ukloniti neke načelne manjkavosti etičke znanosti o književnosti. Ono što pogađa suvremeno metodičko književno-znanstveno pitanje, bavljenjem pitanjima etike Virkova znanstvena monografija u Sloveniji zaorala je ledinu. Podrobno se upućuje aktualnim svjetskim događanjima na tom području, ali istodobno po svojoj prirodi nije panoramska, već problemska, analitička i kritička. Nije samo izvjestan uvod u etičku znanost o književnosti, već unatoč autorovoj suzdržanosti glede toga – značajan doprinos njoj. Virkova se knjiga, koja naširoko otvara vrata suvremenim znanstveno-književnim trendovima, svejedno čini u većoj mjeri povezana s tradicionalnom, klasičnom humanistikom.
dr. Tone Smolej

Gregor Podlogar – SVIJET I SVIJET

Pjesnička zbirka Svijet i svijet, Podlogareva peta samostalna pjesnička po žanru, obuhvaća trilogiju o pjesničkom istraživanju svijeta i njegovom izricanju slijedom tradicije koja započinje avangardnim pjesničkim pokretima (početkom 20. stoljeća). Nakon Milijun sekundi bliže (2006.) i Vesele nove uši (2010.) Svijet i svijet (2016.) pokušaj je, eksperiment kako metaforički obuhvatiti filozofsku diferenciju kojom se bavila i nadalje bavi niz mislioca. Pa ipak, ni jezik ni način prilaženja pjesničkog ja prema svijetu nije usmjeren u filozofiju i njezin rječnik: pjesme nisu ispisane kroz optiku pjesničkog modernizma kojeg ta tema često posebno zanima, već pjesme kroz različite postupke (višeglasje, grafike slike pjesama, citiranje, itd.) izriču ne samo razliku između ja i svijeta (filozofski rečeno: bića i bivstvujućeg), već i između svjetova, riječi, pogledima, osjećajima i drugim.

Srečko Kosovel – OTVORENO.02: izabrane pjesme i misli

OD KOZMOSA DO SMRTI
Otvorimo prozore i udahnimo svježi zrak uvijek iznova aktualne poezije jednog od najvećih slovenskih pjesnika i predstavnika književnog konstruktivizma Srečka Kosovela (18.3. 1904, Sežana – 27.5.1926, Tomaj). U izboru Kosovelovog djela pod naslovom OTVORENO.02 na 160 stranica isprepliću se pjesme i pjesme u prozi s izabranim mislima iz dnevnika, pisama, eseja i predavanja. U središte je smješten Kosovelov manifest Mehaničarima! Izbor nam predstavlja raznolike književne žanrove i stilove u kojima je pjesnik stvarao: od avangardnog konstruktivista i društveno angažiranog pjesnika, koji je svjestan značaja i zadatka umjetnosti i kritički promišlja društvo u kojem živi, do pjesnika ekspresionista, te baršunastog liričara koji se pod šumom civiliziranog svijeta rado zatječe u samoću svojeg matičnog Krasa i traži utjehu u samoći, ljubavi, žudnji i nadi u ljepši svijet, svijet ljubavi, istine, pravde i etike. Knjiga džepnog izdanja namijenjena je da je čitatelj u džepu odnese bilo kamo i tako bilo kada čita pjesnikove tekstove koji su uslijed svoje aktualnosti uvijek moderni, suvremeni, slovenski, europski i vječni, kako je o samome sebi bio uvjeren i sam Srečko Kosovel. Zbirku je objavilo Društvo Konstruktivist iz Sežane. Kosovelove pjesme i ostale misli izabrala je i uredila Mateja Kralj koja je i skrbnica Kosovelove memorijalne sobe u rodnoj kući pjesnika u Sežani. Dizajn potpisuje akademski slikar Simon Kastelic. U prijevodu Ksenije Premur Kosovelove izabrane pjesme i druge tekstove možemo čitati i u hrvatskom prijevodu u knjizi Otvoreno 0.2 koja je objavljena u studenom 2020. godine u suradnji Društva Konstruktivist sa Nakladom Lara iz Zagreba.