U 20. stoljeću teorija u književnosti bila je povezana s dva tipa tumačenja. Prvi je uključivao široko shvaćene načine tumačenja biti književnosti i uvođenje reda u to tumačenje, dok se drugi nadovezivao na postupke prekomjernog formaliziranja kojem sam tek nerado posvećivala pozornost. Ako je prvi način potjecao iz uvjerenja o tome da teorija proširuje naše znanje o konstrukciji književnog djela, o autoru i interpretaciji, druga je općenito izbjegavala teoriju zbog uvjerenja da se književnost može čitati i razumjeti i bez teorijskog znanja. Otpor protiv teorije bio je čak povezan i s uvjerenjem da teorija stvara još jedan jezik (diskurs) uz čiju pomoć možemo opisati druge jezike, npr. jezik književnog djela i jezik interpretacije, odnosno književne kritike, što znatno povećava gomilanje jezika i njegovih slojeva, te tim nagomilavanjem prouzrokuje udaljavanje od najznačajnijeg – od same književnosti. Iako je teorija književnosti uvijek bila kontroverzna, unatoč svojim aporijama i ambivalentnostima uvijek se plodno razvijala jer upravo 20. stoljeće karakterizira najveći broj teorijskih pravaca, škola i gibanja. Paradoksalno, upravo je to razdoblje (u najvećoj mjeri kraj 20. stoljeća) izazvalo najviše zanimanja za teorijsku problematiku, a snažan val publikacija nakon proglašenja kraja njezinog tradicionalnog oblika stvorio potrebu za reformiranjem teorije. Kraj njezinog tradicionalnog oblika obuhvaćen je već u samom konceptu postmoderne, konceptu stanjivanja nekadašnjih kategorija žanra i diskursa jer se današnji način pisanja jednostavno naziva teorijom i predstavlja sve ili ništa od „tradicionalne teorije“.