dr. sc. Matevž Kos – NIETZSCHE I NIETZSCHEANSTVO U SLOVENSKOJ KNJIŽEVNOSTI

Knjiga Eksperimentiranje s Nietzscheom, podnaslova «Nietzsche i ničeanizam u slovenskoj književnosti», podijeljena je u tri dijela. Prvi dio, «Nietzsche», uvodna je studija u kojoj se pokušava pratiti unutarnju logiku Nietzscheove filozofije propitujući njezin fokus te neprestano naglašavajući otvorenu i dvosmislenu strukturu njegovih djela. Drugi dio knjige, «Nietzsche nakon Nietzschea», počinje izlaganjem povijesnog presjeka prihvaćanja Nietzscheove filozofje i drugačije, često suprotne, interpretacije i «iščitavanja». Nadalje, poglavlje nastavlja s raspravom o utjecaju Nietzscheove filozofije na razvoj književnih pravaca na prijelazu stoljeća i kasnije, s naglaskom na njemački ekspresionizam. Treći i središnji dio knjige, «Nietzsche i slovenska književnost», predstavlja i analizira prve odgovore na Nietzscheovu filozofiju slovenskih tiskovina od kraja 19.stoljeća do 1.svjetskog rata. Središnja poglavlja posvećena su «dijalogu» između slovenske književnosti i Nietzscheove filozofije u dva povijesna okvira – između 1890 i 1914 te u razdoblju između dva rata. Autor zaključuje kako su u Sloveniji Nietzschea prvenstveno promatrali iz ideološke perspektive, te ga u većini slučajeva nisu odobravale niti jedna od dvije vladajuće političke snage tog vremena, Katolici i Liberali. Jedan od razloga za takav prijem bila je činjenica da u Sloveniji nije bilo razvijene filozofije pa stoga Nietzsche nije naišao na odgovarajuće okruženje. Njegova se filozofija u desetljećima do 2.svjetskog rata prvenstveno ogledala u književnosti te kao temelj za ideološka promišljanja. Najznačajniji slovenski pisci koji se obrađuju u knjizi su Ivan Cankar (1876-1918) i Oton Župančič (1878-1949), koji su obojica pripadali slovenskoj moderni, te Ivo Šorli (1877-1958), Fran Albreht (1889-1963), i Anton Novačan (1887-1951). Sljedeće razdoblje predstavljaju pjesnik Srečko Kosovel (1904-1926), avangardni umjetnik Anton Podbevešek (1898-1981), kritičar Josip Vidmar (1895-1992), te pisac Vladimir Bartol (1903-1967). Među njima Vidmar i Bartol bili su među najradikalnijima. Bartolov roman Alamut koji sadrži citate iz Nietzschea kao svoj moto, smatra se najradikalnijim utjelovljenjem metafizičkog nihilizma predratne slovenske književnosti. Razdoblje nakon 2.svjetskog rata nije bilo pogodno za Nietzscheovu filozofiju, prvenstveno iz ideoloških razloga, a zanimanje za njim nije se pojavilo sve do 60-tih godina 20.stoljeća. Taj fenomen nije zahvatio samo književnost već i teoriju književnosti i filozofiju, djelomično pod utjecajem filozofije Martina Heideggera i njegove analize Nietzschea i europskog nihilizma.

dr. sc. Matevž Kos – FRAGMENTI O CJELINI: POKUŠAJI SA SLOVENSKIM PJESNIŠTVOM

Knjiga dr. sc. Matevža Kosa pod naslovom Fragmenti o cjelini: Pokušaji sa slovenskim pjesništvom sadrži sedam eseja posvećenih (post)modernoj slovenskoj poeziji 20. stoljeća i početka 21. stoljeća. Prve su dvije rasprave posvećene začetnicima slovenskog pjesničkog modernizma, odnosno pripadnicima slovenske povijesne avantgarde: Srečku Kosovelu (1904-1926) i Antonu Podbevšeku (1898-1981). U trećem eseju autor raspravlja o opusu Vena Taufera (1933.), jednog od najznačajnijih slovenskih poratnih modernističkih pjesnika. Idući je esej posvećen pjesničkoj zbirci Soneti (1989.) Milana Jesiha (1950.) koji je na glasu kao paradigmatski primjer postmodernizma u slovenskoj poeziji. Knjiga je dobila naslov po eseju u kojem se raspravlja o pjesništvu Milana Dekleve (1946.). Dekleva je uz Milana Jesiha jedan od najznačajnijih suvremenih slovenskih pjesnika, a obojica su predstavnici druge „modernističke generacije“ koja je bila svjedok „krize modernizma“. Deklevin pjesnički opus u raspravi je smješten kontekst pobunjeničke studentske generacije ’68, Heideggerove postmetafizičke filozofije i istočnjačkog mišljenja: sve je to obilježilo i Deklevinu poeziju. Esej Kako govorimo kada se usuđujemo govoriti? Posvećen je pjesništvu Uroša Zupana (1963.), najuglednijem slovenskom pjesniku srednje generacije. Posljednji je tekst u knjizi Posljednji odvojak za Parnas sintetična je obrada „mlade slovenske poezije“ 1990-2005.

Tomo Virk – BIJELA DAMA U LABIRINTU – IDEJNI SVIJET J. BORGESA

»Bijela dama u labirintu: Idejni svijet L. Borgesa« je monografija o znamenitom argentinskom piscu koji slovi kao otac postmodernizma, a koji je u velikoj mjeri obilježio svjetsku književnost proteklih desetljeća prošlog stoljeća, pa tako i slovensku i hrvatsku književnu produkciju. O tome u kolikoj mjeri je Borges prijelomni pisac svjedoče i riječi njegovog »učenika« Danila Kiša o tome kako postoji samo književnost prije Borgesa i poslije Borgesa. Za Borgesa kao oca moderne intertekstualnosti karakteristično je da se u svojim djelima poigrava mnoštvom filozofskih, psiholoških i socioloških teorija, te na toj osnovi stvara posve samosvojni estetski organizam koji u pozadini daje naslutiti cjeloviti misaoni sustav. Virkova se knjiga bavi upravo time: preciznom analizom Borgesove proze, poezije i esejistike nastoji prodrijeti u taj misaoni idejni sustav. Pritom se posebice usredotočuje na tematske sklopove vremena, snova, labirinta, zrcala, te dolazi do zaključka da su ti sklopovi međusobno tijesno povezani s idejom ponavljanja. Ta je ideja opća paradigma Borgesovog stvaralaštva, koja prožima ne samo središnje tematske sklopove kao njihovu zajedničku jezgru, već se inkorporira i u posebnu – i zato i toliko utjecajnu – tehniku Borgesovog pisanja, a riječ je o intertekstualnosti koja nije ništa drugo nego izvjestan oblik ponavljanja. U završnoj sintezi Virk na konkretnim primjerima izvodi usporedbu Borgesovog idejnog svijeta s analizom ontologije predmodernih društava. S obzirom na veliki utjecaj, koji je Borgesova književnost imala u književnoj produkciji ne samo diljem svijeta, već i u hrvatskih pisaca, bez imalo dvojbe preporučujem da se ova knjiga u vrsnom prijevodu mr. sc. Ksenije Premur objavi u Hrvatskoj.

Dr.sc. Jadran Zalokar

Tomo Virk – STRAH OD NAIVNOSTI: POETIKA POSTMODERNISTIČKE PROZE

Strah od naivnosti: Poetika postmodernističke proze monografija je o dosada posljednjem globalno rasprostranjenom smjeru, postmodernizmu. Pojmovi postmoderna i postmodernizam sedamdesetih, a prije svega osamdesetih godina munjevito su prodrli u pojedine društvene i humanističke discipline – filozofiju, sociologiju, povijest umjetnosti, znanost o književnosti i druge – ali su uslijed svoje suviše široke i moderne uporabe ubrzo doživjeli inflaciju. Zbog te inflacije i danas se koriste u najrazličitijim značenjima i u skladu s poznatim postmodernističkim geslom antything goes. Virkova knjiga postmodernizam želi definirati na drugačiji način koji obvezuje, iako je autor svjestan nužne pluralnosti pogleda na postmodernizam. Pluralizam, međutim, ne znači i proizvoljnost; stoga svoje razumijevanje postmodernizma Virk nastoji izložiti kao jednu od mogućnosti shvaćanja postmodernizma što je moguće argumentiranije i u skladu s vodećim svjetskim teorijama postmodernizma. U tu svrhu Virk ponajprije izlaže pregled tih teorija, a potom na osnovi preciznog čitanja pojedinih postmodernističkih tekstova i u dijalogu s drugim teorijama iznosi svoje razumijevanje postmodernizma. Osnovna se teza knjige sastoji u tvrdnji da je postmodernizam, gledano duhovno-povijesno, krajnja faza metafizičkog nihilizma. Na formalnoj razini taj stav se očituje u postmodernističkoj metafikciji i intertekstualnosti, koje u čitatelja i čitateljici narušavaju povjerenje u vjerodostojnost svijeta što ga stvara književno djelo.

Tomo Virk – IZLETI PREKO GRANICE

Izleti preko granice donose izbor interpretacija, eseja i komparativnih studija o nekim značajnim piscima svjetske književnosti. Riječ je o izboru prozaista koji su autoru Tomi Virku iz različitih razloga pri srcu, te se njima posebno intenzivno bavio. Odabrani pisci dolaze iz tri različita književno kulturna svijeta, te je tome primjereno knjiga „hegelovski“ podijeljena na tri poglavlja u od kojih svaki razmatra po tri autora. U prvom su poglavlju zastupane rasprave s područja književnosti na španjolskom jeziku, i to o piscima koji su za suvremenog slovenskog i hrvatskog čitatelja povijesno (Cervantes) ili kulturno-zemljopisno (Borges, Márquez) udaljeni. Drugo je poglavlje posvećeno autorima koji pripadaju modernom srednjoeuropskom književnom kanonu, te su nam tako i kulturno i zemljopisno bliski (Muschg, Kafka, Eco). U trećem poglavlju autor raspravlja o ruskoj književnosti (Dostojevski, Bulgakov, Akunin) o kojima bismo mogli ustvrditi da su nam u mnogo kojem pogledu bliski i ujedno i daleki. Svako od tri poglavlja ocrtava – kako tematski, tako i izborom pisaca – luk od kanonizirane klasike do posmodernizma.

Vid Snoj – ŽIDOVSKI SEKSTET

Knjigu pod naslovom Židovski sekstet autora prof.dr. Vida Snoja sačinjavaju tekstovi o šest modernih židovskih pisaca: o Gershomu Scholemu, Erichu Auerbachu, Franzu Werflu, Levu Šestovu, Jacquesu Derridi i Franzu Kafki. Modernu u vrlo širokom značenju te riječi, od prosvjetiteljstva nadalje, obilježava veličanstveno „židovsko pojavljivanje“ na području znanosti i duhovnih nauka, umjetnosti, glazbe i književnosti. Kao uzrok za izvanredna stvaralačka dostignuća Židova na svim tim područjima obično se navodi otvaranje geta, a s njime i kraj fiksacije na riječ Svetog pisma i zabrane prikazivanja Božjeg lika i tako dalje. Uočljivo je, primjerice, da se izabranost Židova, nakon što se s kršćanskog stajališta dovršila na području religije, nastavila u umjetnosti za koju se, s druge strane, iznova čini da je kao prostor epifanije onoga što jest – ili kao prostor a-fanije, od-kazivanja, zastiranja, ništavila – zamijenila religiju. Stvaralaštvo u Židova u zbilji gotovo tijekom cijele svoje povijesti, i ne samo u moderni, proizlazi iz dubokog življenja i duhovnog iskustva izabranosti i izgnanstva, izabranosti na zemlji i izgnanstva iz ovozemaljske države. To iskustvo, iskustvo dvostrukog iz-, dovodi Židove u izniman položaj: biti na zemlji bez svoje zemlje. Biti pozvan na zemlji i ne imati dom na njoj.