Alozija Zupan Sosič – TEORIJA PRIPOVIJESTI

U 20. stoljeću teorija u književnosti bila je povezana s dva tipa tumačenja. Prvi je uključivao široko shvaćene načine tumačenja biti književnosti i uvođenje reda u to tumačenje, dok se drugi nadovezivao na postupke prekomjernog formaliziranja kojem sam tek nerado posvećivala pozornost. Ako je prvi način potjecao iz uvjerenja o tome da teorija proširuje naše znanje o konstrukciji književnog djela, o autoru i interpretaciji, druga je općenito izbjegavala teoriju zbog uvjerenja da se književnost može čitati i razumjeti i bez teorijskog znanja. Otpor protiv teorije bio je čak povezan i s uvjerenjem da teorija stvara još jedan jezik (diskurs) uz čiju pomoć možemo opisati druge jezike, npr. jezik književnog djela i jezik interpretacije, odnosno književne kritike, što znatno povećava gomilanje jezika i njegovih slojeva, te tim nagomilavanjem prouzrokuje udaljavanje od najznačajnijeg – od same književnosti. Iako je teorija književnosti uvijek bila kontroverzna, unatoč svojim aporijama i ambivalentnostima uvijek se plodno razvijala jer upravo 20. stoljeće karakterizira najveći broj teorijskih pravaca, škola i gibanja. Paradoksalno, upravo je to razdoblje (u najvećoj mjeri kraj 20. stoljeća) izazvalo najviše zanimanja za teorijsku problematiku, a snažan val publikacija nakon proglašenja kraja njezinog tradicionalnog oblika stvorio potrebu za reformiranjem teorije. Kraj njezinog tradicionalnog oblika obuhvaćen je već u samom konceptu postmoderne, konceptu stanjivanja nekadašnjih kategorija žanra i diskursa jer se današnji način pisanja jednostavno naziva teorijom i predstavlja sve ili ništa od „tradicionalne teorije“.

Tomo Virk – ETIČKI OBRAT U ZNANOSTI O KNJIŽEVNOSTI

Kada su približno 1990. godine u SAD-u objavljene Etika čitanja Josepha Hillisa Millera, S kojima se družimo Wayna C. Bootha i Znanje ljubavi Marthe C. Nussbaum – tri knjige koje su naišle na široki odjek, a koje su se svaka sa svojeg gledišta i po svojoj metodi latile odnosa između književnosti i etike – potaknuta je bila prava poplava sličnih knjiga i rasprava i u američkim akademskim krugovima ubrzo je razglašen »etički obrat u znanosti o književnosti«. Pojava je nadaleko bila ponajvećma izrazita u SAD-u i u Ujedinjenom Kraljevstvu, djelomice je obuhvatio i njemačku i francusku znanost o književnosti, a nešto kasnije kinesku i južnokorejsku, dok se drugdje nije uvriježila tako dominantno. Središnja uloga sjevernoameričke humanistike svejedno joj je posljednjih desetljeća zajamčila globalni značaj i utjecaj koji je naposljetku sezao i u Sloveniju. Posljednjih godina tu su se održala dva znanstvena simpozija na temu književnosti i etike, a pred nama je i prva slovenska monografija koja se bavi njome. Virkova knjiga predstavlja i kritički vrednuje neke najznačajnije tematizacije književnosti i etike u sklopu etičkog obrata koje su naišle na široki odjek. Najviše pozornosti pripada M. Nussbaum, W. Boothu, A. MacIntyreu, H. Meretoji, J. Phelanu, W. Mülleru, A. Nünningu, E. Levinasu, J. Derridi, P. de Manu, J. Hillisu Milleru, G. C. Spivak in Nieu Zhenzhau. U svakom od njih Virk ponajprije izdvaja jezgru njihovog doprinosa etičkoj znanosti o književnosti, potom njihove teorije kritički vrednuje i upozorava na zamke s kojima se suočavaju etički pristupi književnosti uopće. Kako ističe već u uvodu, u ovoj knjizi Virk ne želi uspostavljati svoj vlastiti model etičke znanosti o književnosti (nešto takvo nagovješćuje u najboljem slučaju za budućnost), već se usredotočuje prije svega na kritičku analizu etičkog obrata. Pa ipak, u zaključku iznosi nekoliko prijedloga o tome kako ukloniti neke načelne manjkavosti etičke znanosti o književnosti. Ono što pogađa suvremeno metodičko književno-znanstveno pitanje, bavljenjem pitanjima etike Virkova znanstvena monografija u Sloveniji zaorala je ledinu. Podrobno se upućuje aktualnim svjetskim događanjima na tom području, ali istodobno po svojoj prirodi nije panoramska, već problemska, analitička i kritička. Nije samo izvjestan uvod u etičku znanost o književnosti, već unatoč autorovoj suzdržanosti glede toga – značajan doprinos njoj. Virkova se knjiga, koja naširoko otvara vrata suvremenim znanstveno-književnim trendovima, svejedno čini u većoj mjeri povezana s tradicionalnom, klasičnom humanistikom.
dr. Tone Smolej

Alojzija Zupan Sosič – NA MOLU SUVREMENOSTI ILI O KNJIŽEVNOSTI I ROMANU

Deset radova u monografiji pod nazivom Na pomolu sodobnosti ali o književnosti in romanu (Na molu suvremenosti: o književnosti i romanu) istražuju ulogu i značenje suvremene književnosti. Ova se rasprava odvija u dva dijela – prvi, O književnosti, teorijski je po svojoj prirodi i iznosi pregled djela o povijesti književnosti. Drugi, O romanu, posvećen je analizi po jednog slovenskog romana u svim zasebnim raspravama. Ova dva dijela nisu povezana samo kroz pogled na slovenski roman u širem kontekstu i uspostavi poveznica između njih, nego i kroz metodologiju ili točnije, kroz metodološki pluralizam. Različite metode, uvidi i pristupi uravnoteženi su kroz prizmu post-klasične naracije, dok se naglasak stavlja na kontekst, sȃm tekst te čitatelja / kritičara, a fundamentalno pravilo post-klasične naratologije izmjena je samog teksta i njegovog tekstualnog okruženja. To je proces prijelaza od pojma kroz etiku do ideologije. Stoga ovo nije samo analiza naracije već i iščitavanje teksta unutar šireg društvenog i kulturnog konteksta.

Rasprava Literarnost, ponovno razmatra pitanja »Što je literarnost?« te »Kada je literarnost?«. Iako je linija koja razdvaja književni i neknjiževni tekst ponekad vrlo tanka, upravo je poznavanje literarnosti ono koje poništava izazov razlikovanja kada se dominantna ili dominirajuća obilježja uzmu u obzir u usporedbi različitih tekstova.

U studiji pod nazivom Trivijalnost nakon postmodernizma pokazalo se korisnim uključiti književno-povijesne dimenzije u društveno-kulturnu analizu masovne književnosti, u koju ulazi formula fikcije, povezujući ih s osobinama postmoderne, postmodernizma i masovne kulture. Rasprava Vrijeme uspješnica bavi se pretpostavkom da je razlika između literarnosti (svojstvo kvalitetne knjige) i formulaičnosti (svojstvo uspješnice) ogromna. Uspješnica je knjiga koja postiže nevjerojatno velik uspjeh na tržištu zbog različitih čimbenika – suvremenost teme, mode, potrebe tržišta, promidžbe, povoljne ponude distributerima, širenje putem brojnih medija, pohvale knjizi i prije nego li se dokaže na tržištu, nagrade, preporuke slavnih osoba, veličina književnog tržišta i popis čimbenika uspješnosti kao sredstava manipulacije. Slovenska književnost u dobu postmodernizma nije još potpuno zaokružen fenomen pa se istraživanje Slovenska književnost nakon 1990.godine suočava s dva izazova – kako povezati književnu perspektivu s društvenom, povijesnom i kulturološkom, te kako postići dovoljno (akademsko) distanciranje od trenutnog književnog stvaralaštva.

Pojam transrealizam ponovno se razmatra u studiji Transrealizam – novi pravac suvremenog slovenskog romana? Upravo prefiks u pojmu transrealizam pokazuje kako je usko povezan s prethodnim realističnim pravcima te kako u svom ponavljanju i eklekticizmu preuzima značaj, ispunjen novom ulogom književnog subjekta.

U studiji Alamut autorica predlaže nekoliko mogućnosti uvođenja romana u povijesnu, filozofsku i vjersku te psihološku perspektivu predstavljanjem romana kao skice za učinkovito književno iščitavanje. Alamut se može čitati na nekoliko različitih razina – prilikom čitanja dvoslojnog teksta, pažnja se usmjerava isprva na pripovijest, a potom i na širi kontekst. U studiji Pimlico, djelo Pimlico Milana Dekleve uspoređuje se s Nepodnošljivom lakoćom življenja Milana Kundere. Oba su djela moderni, europski romani koji se mogu dobro razumjeti samo kroz modernu interpretaciju. U radu Čitateljska skica za Jančarev roman Polarna svjetlost, slika predratnog Maribora prenosi suvremenu poruku o apsurdu nasilja, ograničenjima ljudskog razuma i bezgraničnoj mržnji. U članku Antiutopijski otok u romanu Filio nije kod kuće Berte Bojetu istražuje se roman kao modificirani tradicionalni roman – smatra se modificiranim tradicionalnim romanom, promatrajući što se zbiva s tradicijom dok prolazi kroz razne mijene od kojih su najprisutniji njegov žanrovski sinkretizam (ljubavna priča s psihološkom dvojbom, distopija i parabola), uloga pripovjedača i povećani obim razgovora. To pripovijedanje čini živahnim i dramatičnim, osobine koje posebno dolaze do izražaja u razgovoru koji izražava suvremenost i piščevu empatiju. U zadnjem naslovu, Pijetlov doručak, knjižna i filmska uspješnica, djelo Ferija Lainščaka uspoređuje se s filmom Marka Naberšnika. Pijetlov doručak bio je uspješnica i u svom pisanom i u slikopisnom obliku na filmskom platnu.

Matevž Kos – OHOLOST I PRISTRANOST

Knjiga »Oholost i pristranost« autora prof.. Matevža Kosa koja je pred Vama, podijeljena je na tri veća tematska sklopa. Prvi donosi pet obimnijih interpretacija najpoznatijih knjiga, odnosno pjesničkih opusa slovenskih pjesnika, koji su obilježili devedesete godine 20. stoljeća. Prvi, Sonet kao forma prebolijevanja modernosti, posvećen je prijelomnoj zbirci novije slovenske poezije, Sonetima Milana Jesiha – ta knjiga danas slovi kao najugledniji vrhunac postmodernizma u suvremenom slovenskom pjesništvu. Drugi esej, Raspucane riječi, obimno je razmišljanje o poeziji Vena Taufera, jednog od središnjih autora tzv. slovenskog «mračnog modernizma». Idući tekst – Genealogija samoće – posvećen je knjizi poezije Jure Porokara Stvari u praznini, dok je esej Žena, svjetlost i škorpion posvećen poeziji Uroša Zupana, vodećeg autora mlade slovenske poezije. Esej Nesvršeni glagol biti razmišljanje je također o jednoj od prijelomnih zbirki suvremene slovenske poezije: o Šepavim sonetima Milana Dekleve. Drugi dio knjige u većoj je mjeri teorijski i književno-povijesni. Riječ je o obimnoj raspravi Suvremena slovenska poezija i pitanje postmodernizma – ta rasprava analizira i utemeljuje pitanje u kojem smislu možemo unutar pjesništva (posebice unutar slovenskog pjesništva) uopće govoriti o fenomenu postmodernizma, tim više što se u svjetskim mjerilima rasprava o postmodernizmu većinom kretala uokrug proznih i dramskih tekstova.
Treći je dio knjige (blago provokativno) naslovljen Teškoće s programom. Taj je tekst po svojoj primarnoj intonaciji kritičko-polemičan, a središnje je pitanje, koje postavlja, odnos između književnosti i ideologije, kulture i politike, kako se kristaliziralo u prijelomnim godinama slovenskog osamostaljivanja i demokratizacije. Autor se, između ostaloga, zauzima za što je strože moguće razlikovanje različitih razina: prije svega državnog angažmana i imanentne književne prakse, autora i teksta. Otuda proizlazi i kritički stav prema najrazličitijim teorijskim i ideološkim «diskursima», koji su u Sloveniji u proteklom desetljeću u mlađoj slovenskoj književnosti kao takvoj vidjeli bilo nešto konzervativno bilo, s druge strane, nešto etično i moralno neobvezno.

[epub id=’844′]

Matevž Kos – NIETZSCHE I NIETZSCHEANSTVO U SLOVENSKOJ KNJIŽEVNOSTI

Knjiga Eksperimentiranje s Nietzscheom, podnaslova «Nietzsche i ničeanizam u slovenskoj književnosti», podijeljena je u tri dijela. Prvi dio, «Nietzsche», uvodna je studija u kojoj se pokušava pratiti unutarnju logiku Nietzscheove filozofije propitujući njezin fokus te neprestano naglašavajući otvorenu i dvosmislenu strukturu njegovih djela. Drugi dio knjige, «Nietzsche nakon Nietzschea», počinje izlaganjem povijesnog presjeka prihvaćanja Nietzscheove filozofje i drugačije, često suprotne, interpretacije i «iščitavanja». Nadalje, poglavlje nastavlja s raspravom o utjecaju Nietzscheove filozofije na razvoj književnih pravaca na prijelazu stoljeća i kasnije, s naglaskom na njemački ekspresionizam. Treći i središnji dio knjige, «Nietzsche i slovenska književnost», predstavlja i analizira prve odgovore na Nietzscheovu filozofiju slovenskih tiskovina od kraja 19.stoljeća do 1.svjetskog rata. Središnja poglavlja posvećena su «dijalogu» između slovenske književnosti i Nietzscheove filozofije u dva povijesna okvira – između 1890 i 1914 te u razdoblju između dva rata. Autor zaključuje kako su u Sloveniji Nietzschea prvenstveno promatrali iz ideološke perspektive, te ga u većini slučajeva nisu odobravale niti jedna od dvije vladajuće političke snage tog vremena, Katolici i Liberali. Jedan od razloga za takav prijem bila je činjenica da u Sloveniji nije bilo razvijene filozofije pa stoga Nietzsche nije naišao na odgovarajuće okruženje. Njegova se filozofija u desetljećima do 2.svjetskog rata prvenstveno ogledala u književnosti te kao temelj za ideološka promišljanja. Najznačajniji slovenski pisci koji se obrađuju u knjizi su Ivan Cankar (1876-1918) i Oton Župančič (1878-1949), koji su obojica pripadali slovenskoj moderni, te Ivo Šorli (1877-1958), Fran Albreht (1889-1963), i Anton Novačan (1887-1951). Sljedeće razdoblje predstavljaju pjesnik Srečko Kosovel (1904-1926), avangardni umjetnik Anton Podbevešek (1898-1981), kritičar Josip Vidmar (1895-1992), te pisac Vladimir Bartol (1903-1967). Među njima Vidmar i Bartol bili su među najradikalnijima. Bartolov roman Alamut koji sadrži citate iz Nietzschea kao svoj moto, smatra se najradikalnijim utjelovljenjem metafizičkog nihilizma predratne slovenske književnosti. Razdoblje nakon 2.svjetskog rata nije bilo pogodno za Nietzscheovu filozofiju, prvenstveno iz ideoloških razloga, a zanimanje za njim nije se pojavilo sve do 60-tih godina 20.stoljeća. Taj fenomen nije zahvatio samo književnost već i teoriju književnosti i filozofiju, djelomično pod utjecajem filozofije Martina Heideggera i njegove analize Nietzschea i europskog nihilizma.

[epub id=’848′]

Matevž Kos – FRAGMENTI O CJELINI: POKUŠAJI SA SLOVENSKIM PJESNIŠTVOM

Knjiga dr. sc. Matevža Kosa pod naslovom Fragmenti o cjelini: Pokušaji sa slovenskim pjesništvom sadrži sedam eseja posvećenih (post)modernoj slovenskoj poeziji 20. stoljeća i početka 21. stoljeća. Prve su dvije rasprave posvećene začetnicima slovenskog pjesničkog modernizma, odnosno pripadnicima slovenske povijesne avantgarde: Srečku Kosovelu (1904-1926) i Antonu Podbevšeku (1898-1981). U trećem eseju autor raspravlja o opusu Vena Taufera (1933.), jednog od najznačajnijih slovenskih poratnih modernističkih pjesnika. Idući je esej posvećen pjesničkoj zbirci Soneti (1989.) Milana Jesiha (1950.) koji je na glasu kao paradigmatski primjer postmodernizma u slovenskoj poeziji. Knjiga je dobila naslov po eseju u kojem se raspravlja o pjesništvu Milana Dekleve (1946.). Dekleva je uz Milana Jesiha jedan od najznačajnijih suvremenih slovenskih pjesnika, a obojica su predstavnici druge „modernističke generacije“ koja je bila svjedok „krize modernizma“. Deklevin pjesnički opus u raspravi je smješten kontekst pobunjeničke studentske generacije ’68, Heideggerove postmetafizičke filozofije i istočnjačkog mišljenja: sve je to obilježilo i Deklevinu poeziju. Esej Kako govorimo kada se usuđujemo govoriti? Posvećen je pjesništvu Uroša Zupana (1963.), najuglednijem slovenskom pjesniku srednje generacije. Posljednji je tekst u knjizi Posljednji odvojak za Parnas sintetična je obrada „mlade slovenske poezije“ 1990-2005.

[epub id=’828′]

Tomo Virk – BIJELA DAMA U LABIRINTU – IDEJNI SVIJET J. BORGESA

»Bijela dama u labirintu: Idejni svijet L. Borgesa« je monografija o znamenitom argentinskom piscu koji slovi kao otac postmodernizma, a koji je u velikoj mjeri obilježio svjetsku književnost proteklih desetljeća prošlog stoljeća, pa tako i slovensku i hrvatsku književnu produkciju. O tome u kolikoj mjeri je Borges prijelomni pisac svjedoče i riječi njegovog »učenika« Danila Kiša o tome kako postoji samo književnost prije Borgesa i poslije Borgesa. Za Borgesa kao oca moderne intertekstualnosti karakteristično je da se u svojim djelima poigrava mnoštvom filozofskih, psiholoških i socioloških teorija, te na toj osnovi stvara posve samosvojni estetski organizam koji u pozadini daje naslutiti cjeloviti misaoni sustav. Virkova se knjiga bavi upravo time: preciznom analizom Borgesove proze, poezije i esejistike nastoji prodrijeti u taj misaoni idejni sustav. Pritom se posebice usredotočuje na tematske sklopove vremena, snova, labirinta, zrcala, te dolazi do zaključka da su ti sklopovi međusobno tijesno povezani s idejom ponavljanja. Ta je ideja opća paradigma Borgesovog stvaralaštva, koja prožima ne samo središnje tematske sklopove kao njihovu zajedničku jezgru, već se inkorporira i u posebnu – i zato i toliko utjecajnu – tehniku Borgesovog pisanja, a riječ je o intertekstualnosti koja nije ništa drugo nego izvjestan oblik ponavljanja. U završnoj sintezi Virk na konkretnim primjerima izvodi usporedbu Borgesovog idejnog svijeta s analizom ontologije predmodernih društava. S obzirom na veliki utjecaj, koji je Borgesova književnost imala u književnoj produkciji ne samo diljem svijeta, već i u hrvatskih pisaca, bez imalo dvojbe preporučujem da se ova knjiga u vrsnom prijevodu mr. sc. Ksenije Premur objavi u Hrvatskoj.

Dr.sc. Jadran Zalokar

[epub id=’819′]

Tomo Virk – STRAH OD NAIVNOSTI: POETIKA POSTMODERNISTIČKE PROZE

Strah od naivnosti: Poetika postmodernističke proze monografija je o dosada posljednjem globalno rasprostranjenom smjeru, postmodernizmu. Pojmovi postmoderna i postmodernizam sedamdesetih, a prije svega osamdesetih godina munjevito su prodrli u pojedine društvene i humanističke discipline – filozofiju, sociologiju, povijest umjetnosti, znanost o književnosti i druge – ali su uslijed svoje suviše široke i moderne uporabe ubrzo doživjeli inflaciju. Zbog te inflacije i danas se koriste u najrazličitijim značenjima i u skladu s poznatim postmodernističkim geslom antything goes. Virkova knjiga postmodernizam želi definirati na drugačiji način koji obvezuje, iako je autor svjestan nužne pluralnosti pogleda na postmodernizam. Pluralizam, međutim, ne znači i proizvoljnost; stoga svoje razumijevanje postmodernizma Virk nastoji izložiti kao jednu od mogućnosti shvaćanja postmodernizma što je moguće argumentiranije i u skladu s vodećim svjetskim teorijama postmodernizma. U tu svrhu Virk ponajprije izlaže pregled tih teorija, a potom na osnovi preciznog čitanja pojedinih postmodernističkih tekstova i u dijalogu s drugim teorijama iznosi svoje razumijevanje postmodernizma. Osnovna se teza knjige sastoji u tvrdnji da je postmodernizam, gledano duhovno-povijesno, krajnja faza metafizičkog nihilizma. Na formalnoj razini taj stav se očituje u postmodernističkoj metafikciji i intertekstualnosti, koje u čitatelja i čitateljici narušavaju povjerenje u vjerodostojnost svijeta što ga stvara književno djelo.

[epub id=’857′]

Tomo Virk – IZLETI PREKO GRANICE

Izleti preko granice donose izbor interpretacija, eseja i komparativnih studija o nekim značajnim piscima svjetske književnosti. Riječ je o izboru prozaista koji su autoru Tomi Virku iz različitih razloga pri srcu, te se njima posebno intenzivno bavio. Odabrani pisci dolaze iz tri različita književno kulturna svijeta, te je tome primjereno knjiga „hegelovski“ podijeljena na tri poglavlja u od kojih svaki razmatra po tri autora. U prvom su poglavlju zastupane rasprave s područja književnosti na španjolskom jeziku, i to o piscima koji su za suvremenog slovenskog i hrvatskog čitatelja povijesno (Cervantes) ili kulturno-zemljopisno (Borges, Márquez) udaljeni. Drugo je poglavlje posvećeno autorima koji pripadaju modernom srednjoeuropskom književnom kanonu, te su nam tako i kulturno i zemljopisno bliski (Muschg, Kafka, Eco). U trećem poglavlju autor raspravlja o ruskoj književnosti (Dostojevski, Bulgakov, Akunin) o kojima bismo mogli ustvrditi da su nam u mnogo kojem pogledu bliski i ujedno i daleki. Svako od tri poglavlja ocrtava – kako tematski, tako i izborom pisaca – luk od kanonizirane klasike do posmodernizma.

[epub id=’831′]

Vid Snoj – ŽIDOVSKI SEKSTET

Knjigu pod naslovom Židovski sekstet autora prof.dr. Vida Snoja sačinjavaju tekstovi o šest modernih židovskih pisaca: o Gershomu Scholemu, Erichu Auerbachu, Franzu Werflu, Levu Šestovu, Jacquesu Derridi i Franzu Kafki. Modernu u vrlo širokom značenju te riječi, od prosvjetiteljstva nadalje, obilježava veličanstveno „židovsko pojavljivanje“ na području znanosti i duhovnih nauka, umjetnosti, glazbe i književnosti. Kao uzrok za izvanredna stvaralačka dostignuća Židova na svim tim područjima obično se navodi otvaranje geta, a s njime i kraj fiksacije na riječ Svetog pisma i zabrane prikazivanja Božjeg lika i tako dalje. Uočljivo je, primjerice, da se izabranost Židova, nakon što se s kršćanskog stajališta dovršila na području religije, nastavila u umjetnosti za koju se, s druge strane, iznova čini da je kao prostor epifanije onoga što jest – ili kao prostor a-fanije, od-kazivanja, zastiranja, ništavila – zamijenila religiju. Stvaralaštvo u Židova u zbilji gotovo tijekom cijele svoje povijesti, i ne samo u moderni, proizlazi iz dubokog življenja i duhovnog iskustva izabranosti i izgnanstva, izabranosti na zemlji i izgnanstva iz ovozemaljske države. To iskustvo, iskustvo dvostrukog iz-, dovodi Židove u izniman položaj: biti na zemlji bez svoje zemlje. Biti pozvan na zemlji i ne imati dom na njoj.

[epub id=’863′]